Fra Ivica Petenjak: u posjetu biskupovoj rodnoj kući

Naša s. Ida, rodom iz Krčke biskupije, primila je svoje redovničko poslanje u Slavoniju. Ni slutila nije da će joj upravo iz Slavonije doći novi krčki biskup…

Na putu prema prema fra Ivičinoj kući

Subota 24. siječnja 2015. bilo je ugodno i nadom prožeto iščekivanje za mene kao i mnoge vjernike u našim biskupijama. Bivajući trenutno na službi u đakovačko-osječkoj nadbiskupiji u Vođincima, ta subota bila je dvostruko iščekivanje. Naime i mi smo se nadali pomoćnom biskupu. I nisam ni slutila da bi imenovanje našeg novog krčkog biskupa dočekala baš u đakovačkoj biskupiji. Tako sam, radosna i pomalo iznenađena novim imenovanjem, zahvaljivala Gospodinu što je za moju prvu biskupiju odabrao jednog Slavonca. Ne poznavajući ga, nisam ni slutila što mi je Gospodin pripredio. Nedugo nakon imenovanja, primila sam telefonski poziv iz uredništva Kvarnerskog Veza sa zamolbom da stupim u kontakt sa roditeljima našeg novoimenovanog biskupa, pohodim ih i zapišem neke zanimljivosti iz njihova i života fra Ivice Petanjaka.

Roditelji fra Ivice
«A kako je to kod vas?», raspituju se o novoj biskupiji roditelji fra Ivice, Stjepan i Kata.

Nakon priprema i nekoliko telefonskih poziva već sam bila u autu prema mjestu Drenje gdje žive roditelji fra Ivice. Drenje je malo mjesto, udaljeno od Đakova oko 15 km u smjeru Našica. Mjesto je okruženo vinogradima i obrađenim slavonskim ravnicama. Drenje broji oko 600 stanovnika.

Stigavši pred obiteljsku kuću fra Ivice dočekali su me njegov otac Stjepan i majka Kata zajedno sa sinom Pavlom. Koliko god sam i sama iščekivala i pitala se kakav će to biti susret, u njihovim se očima dalo iščitati isto. Primili su me srdačno. Osjetilo se odmah da će naš susret biti poput obiteljskog. Za roditelje fra Ivice, koji se sprema preuzeti službu u krčkoj biskupiji, razgovor sa mnom bio je isprepleten pitanjima o mjestu, biskupiji gdje njihov sin odlazi, promatrajući me kao nekakavog predstavnika krčke biskupije među njima. Više su me puta u razgovoru, dok su objašnjavali razne događaje, upitali «A kako je to kod vas?» Njihovo pitanje odzvonilo je kao da žele naučiti nešto novo, nešto što će biti dio života njihovog fra Ivice.

 Dočekali ih samo stari zidovi potpuno praznih kuća

Obitelj Petanjak iza sebe ima dugu i zanimljivu povijest. Nimalo laku, ali obiteljsku povijest koja je, vjerujem, ostavila tragove u životu svakog njezinog člana, što sam se mogla i djelomično sama uvjeriti. Dok su mi životno opisivali kako su stigli do svog doma u Drenju mogla se iščitati velika ljubav prema svojoj povijesti, prema obitelji, prema hrvatskom narodu. Odgoj prožet tim vrjednotama i život u Istini razvijo je i u fra Ivici poseban osjećaj za povijest, kako je istaknuo njegov brat Pavle. Otac Stjepan do svoje 10, a majka Kata do 9 godine života živjeli su u Zrinju na Banovini, između Dvora na Uni, Gline i Kostanjice. U srcu Zrinske gore. 09. rujna 1943. godine selo je zapaljeno. Majke s djecom su protjerane, a muževe su likvidirali. Sudskom presudom iz 1946. oduzeta im je sva imovina. Primili su ih Hrvati iz Kostanjice. Tako su, po riječima majke Kate, u Kostanjici kao djeca živjeli nepune 3 godine, nakon kojih su 1943. kolonizirani u Drenjski Slatnik. U ovo njemačko selo, iz kojeg su protjerani Njemci, dovezli su majke i djecu u stočnim vagonima. Majka Kata ispričala mi je kako su ih, unatoč mnogim obećanjima o ljepoti tog mjesta i imanja, dočekali samo stari zidvoi potpuno praznih kuća. Muška djeca, pa tako i otac fra Ivice sjeća se kao su preuzimali brigu za obitelj i svojim radom pridonosili preživlajvanju u novoj sredini.

1955. godine Stjepan i Kata pred Bogom su izrekli jedno drugome «DA». U ovoj godini kada slave svoju 60-tu obljetnicu Braka po riječima majke Kate zahvaljuju Gospodinu na cijeloj obitelji i svemu što su od Boga primili, a posebno na sinu Ivici i njegovim 25 godina vjernog služenja Bogu kao svećenik. Fra Ivica je četvrti od šestoro djece u obitelji Petanjak. Nakon Roze, Marije i Ljubice on je prvi od sinova. Nakon fra Ivice, Stjepan i Kata imaju još dva sina: Matiju i Pavla. Otac Stjepan zajedno s majkom Katom odgajali su djecu u vjeri, učeći ih međusobnoj ljubavi, zajedništvu i pomoći. «Oduvijek su znali za red i da moraju biti dobri» rekla mi je majka Kata. Stariji su se brinuli o mlađima, međusobno su si pomagali.

Iz Slatnika su se preselili u Drenje 1971. godine kada je fra Ivica bio u prvom razredu, kako mi je napomenula majka Kata. Stjepan i Kata s djecom, osim Ivice, preselili su u travnju u Drenje. Ivicu su ostavili u Slatniku da završi prvi razred osnovne škole (kako ne bi morao putovati) i brine o živinčadi kojeg su imali u Slatniku. U Drenju se odmah uklopio, kako mi je otac rekao, i rado se družio sa starijima i razgovarao o poljoprivredi i domaćim životinjama.

djetinjstvo
“Tko je, mama, tako lud izmislio školu?” On, koji nije zavolio školu odmah, najviše se školovao.

Nakon osnovne škole Ivica je upisao u Osijeku elektrometalski srednjoškolski centar i stanovao u učeničkom domu. Prije njega su na školovanje u Osijek otišle i njegove tri starije sestre. Iako Ivica nije bio previše zainteresiran za tehniku i elektorniku, za razliku od dvojice braće Matije i Pavla, upisao je tu, jednu od boljih škola tada. Brat Pavle više mi je puta ponovio kako je Ivica više volio biti među ljudima, slušati ih, družiti se s njima nego se baviti «nekom tehnikom».

Ivica je osjetio da ga Bog poziva

U Osijeku se po prvi puta susreo s ocima Kapucinima kod kojih je, sa sestrama, odlazio na svete Mise. Tu ga je zapazio fra Modesto Borak koji ga je pozvao u ministrante. Nakon prvog polugodišta prve godine srednje škole Ivica se seli u novo prebivište. Školovanje nastavlja stanujući kod fratara Kapucina kako mi je majka radosno ispričala. Nakon zavšrene srednje škole Ivica je osjetio da ga Bog poziva da mu se posveti kao otac kapucin. Tako je ispunio majčinu želju za koju se oduvijek molila. Otac Stjepan je Ivičinu odluku ponosno prihvatio od trenutka kada mu je on, dok su zajedno u vinogradu obrezivali lozu, to obznanio.

Fra Ivica je tako započeo svoju redovničku formaciju u Karlobagu. Nakon kratkog prekida radi odsluživanja vojnog roka vratio se u Karlobag gdje se pripremao u novicijatu za polaganje Prvih redovničkih zavjeta. Nakon zavjeta odlazi na stidiji teologije u Zagreb. Za svećenika je zaređen 1990. godine. Kroz razne službe koje je obnašao kao redovnik i svećenik uvijek mu je u prvi plan navirala njegova ljubav prema čovjeku s kojim nastoji ući u kontakt, rekao mi je njegov brat Pavle. Na svim važnim događajima u životu fra Ivice obitelj je bila uvijek prisutna. Iako ih je život odveo na različite strane, unatoč svemu drže se zajedno kao u djetinjstvu. Prisjećajući se obrane doktorata fra Ivice u Rimu, majka Kata ispirčala mi je kako je svome sinu čestitala taj događaj. Tada ga je podsjetila kako nije kao prvašić vidio pravi smisao postojanja škole pa ju je znao upitati «Tko je, mama, tako lud izmislio školu?» Ona ga je ohrabrivala i govorila mu kako je škola korisna, kako su mnogi velikani u povijesti učili i završavali škole. «Da nije bilo prve škole, ne bi bilo ni doktorata» rekla mu je majka. «On, koji nije zavolio školu odmah, najviše se školovao.»

BIskup Petenjak
Ivica je više volio biti među ljudima, slušati ih, družiti se s njima nego se baviti «nekom tehnikom»…

Želje majke Kate i oca Stjepana su se ispunile. Bog im je darovao svećenika Ivicu. Subota, 24. siječnja, obitelji Petanjak, posebno roditlejima, donijela je i ostvarenje snova, kako je rekao brat Pavle. Imenovanje u Osijeku fra Ivica primio je, praćen molitvama i prisutnosti roditelja. Otac Stjepan i majka Kata sa suzom radosnicom u oku ispirčali su mi kako se imenovanje dogodilo. Ponosni na svoga Ivicu žive u nadi kako će, ako Bog da, biti uz njega i na biskupskom ređenju u Krku.

Susret s obitelji Petanjak bila je škola u kojoj sam naučila «kako je to kod njih» Bog upravljao životima. Ohrabrena primjerom ove obitelji i obogaćena novim životnim iskustvima nastavljam išćekivati zajedno s njima, veliki događaj za krčku biskupiju.

Preporućujući u molitve fra Ivicu nadam se ponovnom susretu s Stjepanom i Katom «kod nas» u Krku.

s. Ida Malnar