Otac naš vidi svaki pokušaj da odgovorimo na poziv obraćenja. On vidi svaku žrtvicu, čuje svaku molitvu i gleda na dobra djela s velikom radošću. Ovu korizmu, želja nam je podijeliti kratka razmišljanja nad nedjeljnim liturgijskim tekstovima kako bismo zajedno mogli ustrajno hoditi uz Gospodina vjerujući da On vidi i pripremiti se za slavlje Gospodinovog Uskrsnuća.
Nedjelja muke Gospodnje. Cvjetnica 02.04.2023.
“Hosana Davidovu Sinu!” – “Razapni ga!”
Zamisli ovaj trenutak: u zraku se osjeća neka napetost, nešto se događa, grad se uskomešao i ćuti se blizina velikih događaja. Nije tu riječ samo o blagdanu Pashe, još je nešto u zraku no nitko ne zna točno definirati što je to. Strepnja. Iščekivanje. Nada. „Dolazi kralj, možda smo spašeni!“. Narod, nošen tom atmosferom, zanesen događajima, pričama i čudima koji imaju veze sa Isusom, komeša se i očekuje još veće drame od onih viđenih.
Isus se približava Jeruzalemu – strepnja se ostvaruje, narod pokreče i hrli dočekati Gospodina koji „krotak, jašući na magaretu, mladetu magaričinu“ ulazi u grad. Čuje se vika i radosno pjevanje naroda. Svi mu žele iskazati veliku čast i dočekati ga kako dolikuje samom kralju. Zato skidaju haljine, beru grane, prostiru ih po podu i pripremaju svečani ulazak dok ulicama Jeruzalema odjekuje: „Hosana Davidovu Sinu! Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama! Uskomeša se grad. Hrli svjetina. Maše, pjeva, viče! A Isus, u svoj toj buci – šuti. Poznaje Isus to prevrtljivo srce čovječje. Zna da ga danas smatraju kraljem, a za samo par dana osudit će ga kao najvećeg zločinca i umjesto „Hosana“ gradom će odjekivati „Raspni!“.
Danas, kad se prisjećamo Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, pozvani smo u tišini prolaziti među svjetinom koja viče – sada slavu, uskoro osudu. Slušajući glasove i osluškujući atmosferu prisjetimo se trenutaka kada smo radosni Gospodinu klicali i zahvaljivali, a onda brzo posve promijenili „priču“. Sjetimo se koliko je malo bilo potrebno da se to dogodi i vratimo se moleći da ponovno ne padnemo u napast.
O nemirno srce čovječje! Zašto si tako nestalno? Kako tako lako sa velike slave i hvale prelaziš na smrtnu osudu? O srce čovječje, ti nestalni pratitelju Gospodinov, možeš li danas, dok prolaziš glasnim ulicama svoga Jeruzalema donijeti odluku da ćeš biti uz Gospodina i odoljeti napasti da Mu okreneš leđa? I dok se odvija cijela drama Velikog tjedna, drama koja počinje nedjeljom Cvijetnice, pripremi se ući u najveće otajstvo naše vjere – otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova!
Peta korizmena nedjelja 26.03.2023.
Duh svoj udahnut ću u vas i živjet ćete
Koliko boli gledati voljenog u bolesti, gledati kako umire, a nema nikog da mu pomogne. Čak ni Isus nije tu, ne dolazi da ozdravi bolesnika i spriječi smrt. Isus je primio poruku da je Njegov prijatelj bolestan, ali On ne trči ozdraviti ga. Možda nas Isusov izbor čekanja ostavlja u čudu, možda nam se čini da je iznevjerio svog prijatelja kojeg je ljubio jer nije odmah krenuo da mu pomogne. Ali, Isus nam otvoreno govori da to čini da se pokaže slava Božja i proslavi Sin Božji.
Isus nam govori o svojim osjećajima. On se raduje što nije bio uz Lazara jer će sada kad dođe i podigne ga iz mrtvih mnogi povjerovati u Njega. Isus se raduje jer je On pravi Bog, a samo Božjim pogledom možemo vidjeti smisao i čudo koje se krije iza bolesti, smrti, patnje. Susrećemo i Isusa koji plače. Njega žaloste naši zemaljski gubitci, problemi, boli jer je On pravi čovjek. Ponekad je teško razumjeti Boga i možda se pitamo zašto Bog dopušta nešto nad čime i On sam plače? Zašto, kad je mogao učiniti da nitko ne plače? Tim pitanjima ulazimo u otajstvo križa, otajstvo koje se sastoji od smrti i uskrsnuća. Te dvije dimenzije našeg života idu zajedno i jedna se od druge ne mogu odijeliti.
Isus je u susretu s Lazarovim sestrama, Martom i Marijom, čuo dvije jednake primjedbe: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Nismo li i mi ti koji često govore: „Gospodine da si bio tu, ne bismo pali u grijeh, ne bi ovaj moj brat ili moja sestra duhovno umirali.“ No, ne događa li nam se da padamo u grijeh upravo onda kada ne vjerujemo da je Gospodin tu? Isus ponekad dopušta da nam je sakrivena Njegova prisutnost, čini nam se da ga nema, da kasni. On to čini kako bi u našem padu, patnji i duhovnoj smrti zbog grijeha mogao učiniti svoja djela da bismo mi i drugi oko nas rasli u vjeri.
Jedna od sestara, Marta, nakon prigovora Isusu, nastavlja: „Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“ Isus traži vjeru od drugih kako bi mogao oživjeti one koji više ne vjeruju, koji su se zavukli u grob grijeha i pred Bogom navukli grobni kamen na svoje srce. Oni više nisu sposobni vjerovati. Zato Isus traži našu vjeru, vjeru Marte i Marije jer vjera je životvorna snaga po kojoj Isus oživljava.
Četvrta korizmena nedjelja 19.03.2023.
Vidjeti čovjeka
Isus prolazi putem i vidi čovjeka slijepa od rođenja. I dok se njegovi učenici bave pitanjima čiji je grijeh uzrok njegova stanja, Isusa zanima nešto posve drugo. Njegova pažnja, Njegovo srce je svo usmjereno na čovjeka. Slijepac u ovom slučaju nije, poput drugih, vikao, tražio, molio Isusa da ga ozdravi. Ova je inicijativa potpuno Isusova, bez najave, bez molbe, On se sagiba, pripravlja blato, maže mu oči i vraća vid.
Nemoguće je ne zaustaviti se pred ovom gestom koja nam otkriva veličinu i nježnost Božje ljubavi prema nama, koja preuzima inicijativu i čini prvi korak. Susret s našom boli, s našom nemoći, Njega dira, ranjava mu srce i on se sagiba kako bi pripravio blato kojim će ozdraviti naše rane.
Ali tu nije kraj Isusovoj brizi za slijepca. Ozdravljenje nije samo po sebi svrha, ono je sredstvo po kojem se Bog proslavlja, ono su vrata po kojima Bog ulazi u život čovjeka. I taj čovjek više nije sam, Isusov pogled počiva na njemu, brižno prati njegov korak. To se jasno očituje u prikazu onoga što slijedi nakon ozdravljenja.
Farizeji su odlučni u namjeri da optuže Isusa za prekršaj subote, ali čovjek koji je ušao u odnos s Isusom preko ozdravljenja ne pokorava se nepravednom sudu i retorici moći, već ga priznaje prorokom. Farizeji na to reagiraju izbacujući ga iz sinagoge, i na taj način otvaraju novi prostor za susret s Isusom. Isus doznaje za to, ide u potragu za čovjekom, nalazi ga te mu objavljuje puninu svog identiteta. Postavlja mu pitanje: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?“. Kad mu na to čovjek odgovori protupitanjem: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?“, Isus mu objavljuje sebe. „Vidio si ga. To je onaj koji govori s tobom“. Slijepcu od rođenja govori: „Vidio si ga“. I zaista, prva stvar koju su njegove oči ugledale, bio je Isus, Sin Čovječji, Onaj koji je njega vidio dok su njegove oči još bile zatvorene za svjetlost ovoga svijeta.
Prepoznajem li sebe u liku slijepca? I moje oči su ga vidjele, moje su ga uši čule, moj dlan je osjetio dodir njegove ruke… Jer svaki put kad iskusim ozdravljenje, svaki put kad s mojih očiju spadne mrena, kad moje uši ponovno začuju pjev ptica i šum vjetra, svaki put kad moje klecave noge učine novi korak, a moje ruke se otvore za davanje i primanje, Njega nalazim – iscjelitelja moga bića. I kad završim na ulici, odbačena od hladne logike moći, sebičnosti i tvrdoće srca, opet se pred Njim nalazim, On mene nalazi. Jer on je Bog tražitelj, tražitelj čovjeka, tražitelj onih koji Njega traže.
Na meni ostaje samo jedno – dopustiti Mu da me pronađe, da mi otvori oči i pokaže svoje Lice.
Treća korizmena nedjelja 12.03.2023.
Žeđ za ljubavlju
Koga susrećem? Za čim žeđam u susretima?
Žena Samarijanka dolazi zahvatiti vode, oko podne, na zdenac; žedna vode, ali i istinskog susreta. Zašto baš u taj neobičan sat – možda želi izbjeći ljude, poglede, susrete. Ovog puta se događa ono što nije očekivala, dogodio se susret s Onim koji nudi živu vodu. Susret Isusa i Samarijanke je drugačiji od svih susreta u njezinom životu, on će joj promijeniti život. Samarijanka će doživjeti prihvaćanje, ljubav te da nije osuđena. Isus ulazeći u dijalog sa ženom i polazeći od onoga što ona kaže o sebi, pomaže joj vidjeti u kome traži životni oslonac, poziva je da se suoči sa svim onim u čemu je tražila život, a nije ga dobila. Dogodio se odnos koji je ljubav i koji je izvor novog života. U susretu s Istinom žena Samarijanka se oslobađa, on joj je omogućio da raskrsti sa svojim idolima i svojim navezanostima. Ovaj susret je potiče da ide svojima i svjedoči da je upoznala Isusa, onoga koji daje žive vode koja struji u život vječni.
Istinski susret s Isusom zahvaća i prožima čitavog čovjeka, i ta osoba ne može ne svjedočiti. Ključni susret za naš život je susresti se s Isusom koji čisti našu dušu. Ono što Isus traži od nas je da pred njega dođemo s onim što zaista jesmo, bez zadrške, kalkulacije, da zajedno s Njim otkrivamo svoje idole kojima se klanjamo, koji nam priječe istinski susret, jer svaki moj idol oduzima mi život i ja zbog njega trpim.
Ono što nosimo u sebi Isusu nije nikakva zapreka. On želi da s njim siđemo u dno naše duše jer tom mjestu pristup ima samo Bog i tu se ne može varati, niti biti prevaren.
Ove korizme žeđajmo za istinskom ljubavlju; dajmo Isusu svoje nesavršeno srce, dajmo ono malo što činimo, pružimo Mu sve što živimo u ovom trenutku. Baš to malo i nesavršeno, ako je sve što imamo, ako je radosnog i otvorenog srca predano, Gospodin to radosno prihvaća i ono postaje silno bogatstvo, postaje puno. Tako, dajući Isusu sve što imamo, postajemo slobodni i ovisni o Bogu, primamo dar – izvor žive vode koja struji u život vječni – koji ničim ne možemo zaslužiti, već nam ga Gospodin daje potpuno besplatno. Žeđajmo za ovom ljubavi, dajmo se oblikovati i ljubiti kako bi mi mogli drugima nositi ljubav!
Druga korizmena nedjelja 05.03.2023.
Isus ih uze sa sobom…
Te ih povede na goru visoku, u osamu… i preobrazi se pred njima…
Isus i nas uzima sa sobom. Unatoč što nas On poziva i vodi na goru visoku, često smo opterećeni vlastitim planovima, poteškoćama, odnosima… nekada do mjere da zaboravimo da je On onaj koji nas je pozvao, da je On onaj koji predvodi naš put, i da svaki hod s Njim ima neki razlog, ima smisao. Gospodin nas izvodi iz doline naših opterećenosti, kao da nas želi podsjetiti na visine, na slobodu na koju smo pozvani. Izvodi nas iz odnosa koji nas zarobljavaju, iz naših planova koji su opteretili našu misao, iz naših očekivanja koja su nas okovala i zatvorila horizonte povjerenja. Zato nas Gospodin izvodi i poziva na osamu, kako bismo bili s Njim, kako bismo razlučili što je ono što nas uvlači u ponore ispraznosti, a što je ono što nas iznova vraća u život…
Hod je težak, svaki korak nosi breme naših navezanosti na zemaljsko, na ono što živimo u dolini. Prekinuti vrpcu sa starim životom, moguće je ukoliko smo u dodiru s Onim koji je Nositelj Života vječnoga. Uspinjući se na goru, unatoč težini koraka, može se naslutiti sloboda koja se skriva na njezinu vrhuncu. Svaki novi korak, kao da u nama obnavlja snagu, smiruje srce, usmjerava misao. Svaki novi korak približuje nas vrhu gore, a udaljava od boli i krika koja odjekuje dolinom. Uspinjanje kao da nam omogućuje jasnije čuti jeku koja se razliježe dolinom. Kako je drukčije čuti glasove, kad napravimo odmak od njih. Sve jasniji postaje Glas koji nas je pozvao i koji nas iznova zove. Na usponu nismo sami. Mnogi se udaljuju od svojih dolina, od svojih sjećanja, pogleda uzdignuta prema vrhuncu. Susrećemo se i razumijemo, bez riječi, jer nam je na isti način progovorila Riječ i pozvala na vrhunce za koje smo stvoreni.
Nakon mukotrpnog uspinjanja i prijeđenog puta, dođosmo na vrh gore. Na osamu. Slobodni od sebe, slobodni od drugih, slobodni za Drugog. Gospodin nam se očituje…a mi…kao da i tada ništa ne razumijemo. Dok se borimo s vlastitom nesigurnošću i nepovjerenjem, u nama jasno odjekuje Očev glas: “Ovo je Sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Strah i sram od ponovnog neprepoznavanja Gospodinove prisutnosti prigiba nas k zemlji, iako smo na vrhuncu, prigiba nas našoj sklonosti k dolinama, pokrivamo lice nedostojni Njegova pogleda. A On…On kao i uvijek, ide nam u susret, dotiče nas i po tko zna koji put kaže: “Ustanite, ne bojte se…” Silazi ponovno s nama u dolinu naše svakodnevnice, poučava nas da je život niz uspinjanja na vrhunce gdje ćemo doživjeti preobraženje kako bismo ohrabreni silazili i nosili radost u realnosti naših dolina…
Neka i ova Korizma bude napuštanje naših dolina, neka bude put uspinjanja, kako bismo iskusili Gospodinovu snagu preobraženja, čuli glas Njegova poziva i ohrabreni poput Abrahama, puni povjerenja hodili novim stazama koje je pripremio za svakoga od nas…
Prva korizmena nedjelja 26.02.2023.
Čeznemo li za rajem?
Čeznem li za Rajem, a istovremeno želim izbjeći Pustinju i njezine tegobe? Duh odvede Isusa u pustinju. Pustinja je nepogodna za život, mjesto visokih i niskih temperatura, obitavalište opasnih i otrovnih životinja sposobnih preživjeti pustinjske prilike. Pustinja je mjesto kroz koje se samo prolazi. Nije pogodna za život. U njoj se ne živi. Pustinja je sazdana od praha. Od praha je sazdan i čovjek u Raju, ali nije sazdan samo od praha nego i od Daha Božjeg koji mu je udahnut. Raj u kojem je čovjek stvoren ne naliči pustinji iako i Raj i Pustinja imaju zajedničko. Zajedničko im je prisutnost Boga, čovjeka i napasnika! Isus poslušan, vođen Duhom, odlazi u pustinju. Kuša post, kuša glad, kuša svu težinu pustinje. Gladan je i iscrpljen, ali vođen Duhom. Napasnik prepoznaje svoj trenutak. Prilazi mu, dovodi u sumnju Isusovo sinovstvo i nudi „evo ti kruha, iskušaj Boga, vladat ćeš stvorenim svijetom.“ Napasnik nudi kao na početku, prvom čovjeku, bit ćeš Bog, ništa ti neće nedostajati ni kruha, ni moći, ni slave. Isus se ne opravdava, ne uvjerava napasnika, ne razvija odnos s njim, ne nasjeda na njegovo „ako si“ ili „Zar vam je Bog doista rekao…“ poput prvog čovjeka. Isus mu odgovara istinom Riječi Božje. Učeći od Isusa prihvatimo pustinju i korizmu kao priliku za vraćanje u živi odnos s Bogom. Kako? Pristankom na pustinju. Traženjem Boga tamo gdje po ljudskim mjerilima sigurno ne može biti, u pustinji – opasnom i nepogodnom mjestu. Svakodnevno u potrazi za Bogom prepoznajmo ga u pustinjama i žegama svakodnevnice. Kako? Načinom života u kojoj u prvi plan ne stavljam sebe i svoju potrebu za kruhom, za moći i za slavom. Poput Isusa prihvatimo i pustinju i glad i iskušenje za Slavu Božju koja se očituje u posluhu i snazi koja dolazi od Duha Božjeg koji nam je udahnut još u početku. Učeći od Isusa prihvatimo pustinju i oslonimo se, ne na vlastite snage, nego na Njega, Isusa Krista, koji nam je svojim posluhom i pravednošću osigurao obilje Božje milosti i opravdanje. Čeznemo li za Rajem, a istovremenom želimo izbjeći Pustinju i njezine tegobe?
Pepelnica, čista srijeda.
“Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.”
Bog, bogat milosrđem, dotaknut našim jadom, u svojoj velikoj ljubavi zove nas i vraća k sebi. Koga dodirne taj poziv Ljubavi ne može drugo doli prignuti glavu, priznati vlastiti grijeh i zatražiti oprost. Razderano srce je iskreno srce. Dopustimo si u ovoj korizmi molitve, posta i bratske ljubavi biti dotaknuti i vođeni onim istim Duhom koji je odveo Isusa u pustinju. Gospodine, u mojoj pustinji, podsjeti me tko sam.
O kada bih bila te sreće da ovog puta, ovu korizmu, baš sada probiješ moje brane i dotaknem istinu o sebi. Istinu da sam "prah i da ću se prah pretvoriti". Znam, razumski znam da je "čovjek poput daška i da dani njegovi kao sjena nestaju". Ipak, u svojoj pustinji uzimam si za pravo misliti da mogu sama, da je život dug i predvidiv, da mora biti baš kako sam zamislila, i da sve što nije tako nije od Tebe. Čudim se, Gospodine, Tvojoj ljubavi koja neprestano daje priliku. Divim se i zahvaljujem Ti što Ti je čovjek tako drag da Te ništa od njega ne može trajno odvojiti. Grijeh nas udaljuje, kajanje nas približava, a ispovijed istinski oslobađa. Molim te, omogući nam susret u pustinji naših srdaca i daj da ovu korizmu živimo ustrajno Te prateći na putu prema Jeruzalemu.