Riječ Božja današnjeg bogoslužja neprestano nam govori o vjeri u Boga koju moramo uvijek imati u svojem srcu, a pogotovo u olujama našega života. Apostoli se bore s vjetrom i olujom. Tek kad su njihove snage iscrpljene, tek kad više nemaju pouzdanja u svoje ribarsko i mornarsko iskustvo, tada se u njima rađa vjera u Onoga koji je stalno pored njih. Bude ga tek kad su spoznali da sami ne mogu biti spasitelji.
“I smiri se vjetar i nasta velika utiha.” Tom je rečenicom opisano utihnuće oluje i stanje učenika. Isus upućuje riječ prijekora: “Kako nemate vjere?” Opominje da vjera ne smije biti uplašena nevoljama koje donosi život i zlom koje susrećemo.
Ovaj evanđeoski događaj vjerno oslikava i naše živote. Zapadamo u teškoće, u situacije koje nazivamo bezizlaznima. Dok mislimo da možemo sami, Isus spava pored nas. Priznamo li Isusa Bogom i Spasiteljem, on je tog trenutka za nas Bog i Spasitelj na djelu.