Nalazimo se u posljednjim danima Isusovog života na zemlji. Došao je čas da se izvrši volja Očeva, da se u potpunosti pokaže punina ljubavi.
VELIKA SUBOTA 08.04.2023.
Tama. Tišina. Noć. Muk.. Tek mali plamičak, nesiguran.. ali stoji. Ljubav nadom glasno, a nečujno bdije. Nijema u strepnji, viče nadom čekajući… Doziva bezdan… Gdje li je Ljubljeni? Hoće li ljubav pobijediti, je li jača od smrti, tame, noći, tišine? Ide li i preko groba? Ili je nemoćna, krhka, nestalna.. Gdje li si, Živote naš? Izvore i počelo svakog života.. Bože naš. Jeli te tama progutala? Jesi li nestao zauvijek?! Ostavio nas ovdje same u tami naše bijede i zloće? Zar je tama progutala svjetlo? Zar smrt uništi Život? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Sišao je u podzemlje. Sišao u carstvo mrtvih, u smrt, da nas izbavi iz tame, iz smrti, iz muka, iz tišine… Da oslobodi svoje stvorenje.
Toliko je tama koje živimo, patnji koje nas zaviju u muk… Nijemost pred okrutnošću, nasiljem, odvajanjem od voljenih… I mislimo da smo sami u tome, ta ne može svjetlo tvoje u tami obitavati, ne može tama ostati pred svjetlom. A ipak, evo te k nama, prigušio si svoj sjaj, zaglušio viku, zastro ga pepelom smrti… Da možeš sići k nama u grobove koje kućama držimo, u tame u kojima čučimo… Koja god ona bila, i koje god ime nosila… Evo te k nama. Nema više tame, mraka, tišine, tebi nedostižne… Nema mjesta na koje možemo otići, ni grijeha koji možemo počiniti, a da smo tebi nedostupni, Živote naše. Jer gdje da se sakrijemo od lica tvojega. Ako i u podzemlje legnem, i ondje si. Ti siđe u naše najdublje tmine, oprezno da te tama ne prepozna… Sakri svoje svjetlo i uđe u noć…
I danas se sakrivaš da neopažen uđeš u tmine naših zloća, naših grijeha, da te stražar ne opazi… I vičeš: Ustani, sliko i priliko moja! Ustani! Nisam te stvorio da ostaneš ovdje. Dođi, pođimo zajedno, iziđimo odavde!
Svjetlo dolazi iz dubina… Pomalja se… Toplina… Sjaj… Jasnoća… Glas… Pjesma… Radost oslobođenja. I tek kad te proguta noć, i tama pomisli da te pobijedila, da te otela u svoje carstvo.. Ti zasja punim sjajem i Svjetlo obasja tminu. I tama iščeznu. Gdje je smrti pobjeda tvoja? Život u tami pupa, otvara se, probija sjeme… Život iz smrti izrasta.
Zajedno smo s Kristom umrli i suukopani u smrt, da zajedno s njime i ustanemo na Novi život. Možemo, ako želimo, s Njime… Novi život iz ogoljene grane nastaje… U tišini, u skrovitosti… Probija se… Je li tvoja tama nastanjena? Je li Krist prisutan u tvojoj tami? On je prisutan u našim tminama, sakriven da ostane neprimijećen, uz nas, blizu, i čeka da ga zazovemo, da vjerom zavapimo Spasitelju da se otkrije i zablista te nas kradom izvede iz tame na svjetlost sa Sobom. Nema tame njemu skrivene, ta ni smrt mu nije bila nedostupna, nema groba za njega nenastanjiva jer je sišao u carstvo mrtvih. Ali nije sišao da u njoj sa nama suosjećajno ostane, nego da nas Milosrdnom ljubavlju iz tame izvede na novi život, da nas rodi za životnu nadu.
Jer Gospodin naš Isus Krist obeskrijepi smrt i učini da zasja život. Ustani! Pođimo! Iziđimo zajedno!
VELIKI PETAK 07.04.2023.
Veliki petak. Dan je to prepun tišine. U promatranju Raspetog Krista duša čezne za šutnjom i tišinom. Do prije nekoliko trenutaka odzvanjale su kritike, provokacije, osude, poruge, udarci biča i čekića… Ali sada je sve utihnulo, nastala je tišina. Sve je utihnulo osim glasa savjesti koji u nama propituje „Što se to upravo dogodilo? Nije li ovaj Čovjek prošao zemljom čineći dobro? Nisu li u Njegovoj prisutnosti mnogi bili izliječeni, mnogi nahranjeni, mnogi utješeni?“ A sada Riječ nepomično visi na križu. Stojeći pred otajstvom križa bojimo se da bukom svojih ispraznih riječi ne omalovažimo tišinu vječne Riječi koja se predala u naše ruke.
On u svojoj naravi nije imao ništa zbog čega bi mogao umrijeti, kao što ni mi u svojoj nismo imali ništa po čemu bismo mogli živjeti. Zato se Bog utjelovio, uzeo je na sebe našu ljudsku narav i naše grijehe, da bi nama i za nas dao život, da bi ušao u našu smrt i jednom je zauvijek uništio. Isus pošto je na Posljednjoj večeri učenicima ostavio primjer, odlazi u Getsemanski vrt gdje susreće Judu. Svjestan da je došao njegov čas i da je došao čas da proslavi Oca izlazi u susret Judi i sam se predaje. Kristova žrtva nije posljedica okolnosti, ona je iskaz Njegovog svjesnog i posvemašnjeg predanja Očevom planu spasenja. I sada osuđen, bičevan, okrunjen trnovom krunom, u boli i ranama nosi drvo da bi na njemu za nas podnio mučeničku i sramotnu smrt. I dok se silina paklene zloće pohranjene u ljudskom srcu obrušila na Njega, On je ostao vjeran beskrajnoj i vječnoj ljubavi kojom ljubi svakog čovjeka. Lica iznakažena, tijela ranjena i prikovana na križ ispio je čašu boli do kraja. Preuzeo je na sebe sve naše grijehe, svu krivicu i jednom nam zauvijek otvorio put k Ocu.
Dopustimo si danas ostati zaprepašteni otajstvom Božje ljubavi. Dopustimo da nas Kristova krv pere od naših grijeha i u tišini preobražava naše srce kako bismo osjetili snažan poticaj da se trudimo oko svoje svetosti. Krist nas je poučio primjerom svoga života i riječima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“ (Lk 9,22). Istina je da nas Gospodin ponekad pohodi teškim križevima, no pogrešno bi bilo moliti i očekivati velike križeve kako bismo pošli za Njim i postali Njemu slični. Za Njim trebamo poći uzimajući na sebe križeve koje susrećemo svaki dan, najčešće one u krugu naših obitelji, prijatelja, poslova ili dnevnih obaveza. Ono što nas na tom putu hrabri jest iskustvo Boga koji nas ljubi, koji je dao svoj život za nas i vratio nam nadu da možemo biti drukčiji.
Hoćemo li povjerovati Ljubavi, izaći iz naše ljudske logike i živjeti logiku Božje ljubavi? Hoće li onaj koga tražimo biti Isus Nazarećanin ili pak Isus Krist, Sin Boga Živoga?
VELIKI ČETVRTAK 06.04.2023
„…budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“
Zašto tako teško i sporo povjerujemo u temeljnu istinu kršćanstva? Naime, da nas Bog voli nježnom i milosrdnom ljubavlju.
U dvorani smo posljednje večere. Upaljene su svijeće, miris čistih svečanih haljina i brižno spremljene hrane šire se zrakom. Učitelj je sa svojim učenicima, zajedno su – samo oni. Toplo je. On promatra ta tako poznata lica s kojima je dijelio Život protekle tri godine, a u Njegovim se očima zrcali sva čežnja ovoga svijeta. Bog je sretan što se druži sa svojim stvorenjem, raduje ga biti s nama. Prisutan je poseban sklad: kao da je svaki detalj tu da podupre njihovo jedinstvo. Sve je pripremljeno i čeka da postane sredstvo njihovog zajedništva. A vidi nesreće i jada: „I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.“ Sve je tu, a Juda ne vidi poantu, ne vidi ništa. Sam Bog očituje puninu svoje dobrohotnosti, a nailazi na ravnodušnost i prijezir. Često je to tako slično nama, tako slično meni. Isus ne odustaje već nastavlja: uzima ubrus, pere noge učenicima i briše ih. Pokušava još jednom pokazati lice Trojstva brišući im noge ubrusom. Kako mora da je bilo potresno gledati Ga kako obavlja posao roba licem tako punim kraljevskog dostojanstva. Dok je njegov ubrus postajao sve prljaviji i prljaviji, sigurno mu je obraz bivao sve sjajnijim… ta upravo je očitovao svoju bit, a svatko je sretan kad može biti svoj.
I Petar, prvak apostolski, gleda i ne razumije. „ Nećeš mi prati nogu nikada!“ …Još jedan očiti znak ljubavi, još jedan zid. Na koliko si takvih zidova naišao, Ljubljeni, dok si svijetom krvario Ljubav? Iznova i iznova i iznova… ne sustajući dok svatko ne uzmogne spoznati kakav si. Tako su nastala evanđelja, zar ne? Učenici su napokon razumjeli Tvoju narav koja je sama dobrota i od tog trena jedino žele da svi budu s Tobom. Razlomljeni kruh je On; Čaša prolivene krvi je On; sluga sviju je On! I Pavao i Ivan kao da nam danas žele reći: „Takav je! Uvijek je bio takav! ne boj se!“
Gledati svoja stopala obavijena Njegovom čistoćom, a Njegovo sveto Tijelo mojom prljavštinom. Tako bolni prizor. Grčevito se držim svoje nečistoće i bojim se pokazati je drugima da me ne odbace, a On je sad nosi na sebi poput kakvog nakita. Toliko čeznemo za ljubavlju od koje bježimo kad je nađemo. Zar nas je strah povjerovati da smo toliko voljeni, a ima li ijedan događaj iz Njegova života kojim nije pokazao da nas ljubi?
O Oče, probij našu gluhoću i otjeraj sljepoću da mognemo spoznati koja li je radost nazivati se Djecom Božjom. Daj nam shvatiti da smo stvoreni za ljubav, za služenje, za pranje nogu svojoj braći. Svetu Mariju Krucifiksu poučio si da se svoje dostojanstvo otkriva onda kad na sebe zaboravi, a promatra Tebe. Raspeti Isuse, ona Te je prepoznavala u svim ljudima, a posebno u bolesnima, siromašnima i malenima. Razumjela je što znači biti razlomljeni kruh i zato je živjela da Ti služi. Po njezinu zagovoru pouči i nas otajstvu pranja nogu i potpunom sebedarju da se i mi nađemo među sretnim brojem onih na brdu zaljubljenih – Kalvariji.