Jučer se svijetom prolomila ljudska osuda Boga. Osuđena je ljubav. On koji je prošao zemljom čineći dobro svakome čovjeku sada leži u grobu – mrtav. Vlada tišina. Tišina prožme svakoga tko doživi toliko duboko iskustvo da neko vrijeme ima potrebu ostati u tišini. Majka koja je rodila dijete – ima potrebu samo zagrliti svoje novorođenče; osoba koja je izgubila nekog bliskog ima potrebu ostati bez riječi na grobu voljene osobe. Ali ova tišina koja je zavladala zemljom puno je tiša. Kao da je cijela priroda, sav stvoreni svijet zamuknuo i čeka. Ljudi – svjedoci strahovitog događaja koji se dogodio prestali su vikati, ne čuju se udarci biča ni čekića. Priroda koja je svjedočila ubojstvu svoga Stvoritelja strepi zbog djela ljudske zlobe. Hoće li planuti bijes i srdžba Svevišnjeg? Je li Njegovo strpljenje izgubljeno zauvijek?
Grob postaje mjesto susreta. Sjedim na grobu, zagledana u njegovu tamu, ali još više u tamu svoga srca. Osluškujem tišinu i nadam se u njoj čuti glas Ljubljenoga. I kao jeka odzvanjaju tihe i nježne riječi:
Probudi se ti što si zavedena sjajem ovoga svijeta otišla od mene. Sloboda koju si dobila kao najveći dar udaljila te od mene. Ali ne boj se. Tu sam da te opet vratim sebi. Zbog tebe sam postao čovjekom, zbog tebe sam podnio ovu muku i križ.
Vidiš li moje lice izranjeno i popljuvano? Podnio sam to da vratim sjaj tvome oku i radost tvome osmijehu.
Vidiš li moja izbičevana leđa? Podnio sam to da sa tvojih leđa skinem teret krivnje koju nosiš zbog svojih grijeha.
Vidiš li moje ruke čavlima prikovane na križ? Podnio sam to da preuzmem na sebe sva nedjela koja si počinila.
Vidiš li moj kopljem proboden bok? Podnio sam to i dopustio da moje Srce bude ranjeno kako bi zaliječio tvoje ranjeno srce.
Ne boj se ljubljeno moje dijete. Ovaj dan samo je moj poziv tebi da mi se vratiš.
Sjedeći na Isusovom grobu i razmišljajući o otajstvu Njegove muke i smrti osjećam da je današnji dan poziv na obraćenje. Promatrajući Isusovo izmučeno tijelo shvaćam da nisam isključena iz Njegove muke, već da sam Mu i sama svojim slabostima i grijesima nanijela mnoge boli. No, između dana svoje muke i dana svoje pobjede daje mi priliku da zastanem i da se preispitam tko sam trenutno i kakvu me On želi. Ovaj dan poziv je na natjecanje, ne sa drugima, već sa sobom. Kako promatrajući toliku Gospodinovu ljubav ne poželjeti danas biti barem malo bolja osoba nego što sam bila jučer i na taj način Mu barem malo olakšati muke koje mu se svakodnevno nanose?