Uskrsnuće Lazara
Isus se nalazi između dva kruga ljudi. Prvi krug čine oni koji su uz Njega – učenici. Čini se da ne razumiju i da traže nešto više, a u tom traženju ne prepoznaju Onoga s kojim dijele svakodnevicu. Djeluju poput slijepih i gluhih, bez istinskog suosjećanja. Ne razumiju, ne vjeruju – strah ili vlastiti pogled ukopao ih je i zarobio te im Gospodin i dubina života s Njim ostaju skriveni.
Drugi krug čine Marta, Marija, Lazar i ljudi koji ih tješe. Tu je prisutna povezanost, bol i suosjećanje. Iako prolaze kroz najteže trenutke – bolest i smrt – i fizički su daleko od Isusa, računaju na Njega. Javljaju Mu da je onaj koga ljubi bolestan. Zajedno su u dubokoj boli i žele s Isusom podijeliti svoj strah i patnju. Pozivaju Ga u ono što žive i proživljavaju. Sve to otkriva dubok odnos povjerenja, koji daje slobodu biti ranjiv, krhak i potrebit. Marta i Marija ljube Isusa i znaju da On ljubi njih.
Dolazeći u Betaniju, Marta Mu dolazi u susret. Izriče Mu svoju bol, ali ispovijeda i svoju vjeru. Na Martin poziv Marija brzo ustaje, plačući pada Isusu k nogama. Cijela zajednica stoji u suzama, u boli pred Isusom. Nitko ništa ne drži za sebe. Rana smrti drži krug otvorenim za onoga koji je Uskrsnuće i Život. Duboka bol podijeljena s drugima, suprotstavlja se smrti i postaje mjesto novog života. Isus bijaše potresen u duhu. Kako li je Isusu bilo stajati između ova dva kruga ljudi?
Boli li više nevjera i tvrdokornost srca ili gubitak onoga koga ljubiš? Kako li je bolno stajati između zajednice koja pati zbog gubitka voljene osobe – onih koji suosjećaju, onih koji su izgubili brata, ali vjeruju u Onoga koji je Uskrsnuće i Život – i zajednice koja je zatvorena za bol drugoga?
Isus zna da će bol gubitka odvaliti kamen s mnogih grobova i vratiti život mnogima. Ipak, On čeka našu otvorenost, našu želju, našu vjeru. Čeka našu svijest o vlastitim grobovima i našu potrebu za Njim. Čeka i naše riječi: „Gospodine, dođi i pogledaj…“
Zaplaka Isus – od boli, od muke zapečaćenih i okamenjenih srdaca, od težine nevjere koja onemogućuje život. Bol je došla do svoga vrhunca. Čini se da na trenutak pronalazi utjehu u Ocu, iz sigurnosti odnosa s Njim povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“
Na Isusovu riječ oživje Lazar.
Na Isusovu riječ odriješiše Lazara i oslobodiše ga.
Na Isusovu riječ otvoriše se mnogi grobovi, oslobodiše se mnoga srca. Slijepi progledaše, gluhima se uši otvoriše, okovi i povoji padoše. Vjerujem da dva kruga jedan postadoše.
Što se događa danas na Njegovu Riječ? U tišinama kojih grobova odjekuje ista želja srca Gospodinova: „Lazare, izlazi!“?
Ako zbog tereta vlastitih grobova, ne čujemo, ne vidimo, možemo li barem učiniti prvi korak: baciti se Njemu k nogama, pustiti Ga u svoju bol i reći: „Gospodine, dođi i pogledaj…“
Vjerujmo da će tada u našem biću odjeknuti snaga Njegove riječi: „Lazare, izlazi!“. Izlaskom iz vlastitog groba, bit ćemo uvedeni u radost i slobodu. Izlazak će pokidati okove naše svezanosti, te lice naše, nekoć prekriveno smrću, ponovno prepoznati Onoga koji je Život… i uskliknuti: „Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji!“
Oživljeni snagom Riječi, budimo joj poslušni, da ono što je oživljeno u nama svjedoči o Životu.