Velika subota ima samo jedan zahtjev: stati. Stajati pred tišinom groba i promatrati (naizgled) apsurd svega što se događalo posljednjih dana. Sve se odvilo u velikoj žurbi da što prije bude gotovo, jer blagdan je blizu, Pasha samo što nije, a grozote koje su se tih dana činile ne mogu se činiti na blagdan.
I sve je jurilo da na vrijeme bude svršeno. I izdaja, i zatajenje, i ročište i osuda i križ i smrt. Da, i smrt je žurila kako se niti jedna kost ne bi slomila. A možda nije žurila samo radi toga? Možda ni sama smrt nije mogla podnijeti činjenicu da je izgubila? A izgubila je onog trenutka kada ju je Krist dobrovoljno prihvatio kako bi spasio čovjeka.
Sve je žurilo. I skidanje s križa i polaganje u grob. Jer sve je vodilo utrku s vremenom kako bi se slavila noć u kojoj je Izrael oslobođen iz ropstva.
Sve je žurilo, a malo tko je slutio kakvo se oslobođenje događa toga dana u kojem je sve stalo.
„Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta“ (Iz službe čitanja, Velika subota).
Na zemlji sve je stalo, a u podzemlju? U tom svijetu koji nadilazi prostor i vrijeme sve se pokrenulo onog dana kada se sve činilo izgubljenim i tihim. Stajati u tišini koja naslućuje pokrenutost podzemlja. Eto još jednog (naizgled) apsurda pred kojim stojimo na Veliku subotu. Eto apsurda nade! Eto apsurda pobjede na križu! Eto stajanja u tišini pred grobom ispred kojeg srce titra jer naslućuje veličinu trećeg dana koji dolazi!