Danas, slaveći spomen Kristova mesijanskog ulaska u Jeruzalem, ulazimo u otajstvo koje na prvi pogled nosi snažnu napetost i proturječje. Liturgija započinje svečano i radosno, u ozračju slavlja koje doziva u pamet oduševljeni doček Isusa od strane Židovskog naroda. No već u nastavku istoga slavlja ton se mijenja: radost ustupa mjesto ozbiljnosti, a usklik hvale preobražava se u govor o križu, poniženju i Kristovoj muci. Tako nas ova liturgija od samoga početka uvodi u dubinu otajstva koje spaja slavu i trpljenje, pobjedu i žrtvu. Težini drame doprinosi činjenica da iste osobe kliču: Hosana, i samo za par dana nakon toga: Raspni ga. Na istim usnama su poklici hvale i pogrde. Iste
osobe podižu svoje ruke s palmom u ruci ili s udarcem biča. Ali još teže shvatljivo – isti je Isus slavljen i pogubljen.
U središtu Cvjetnice stoji pitanje: ostaje li čovjek vjeran istini kad ona izgubi potporu mnoštva?
U prizoru Cvjetnice jasno se vidi da ljudi ne pozdravljaju samo Isusa – pozdravljaju vlastita očekivanja. U zrcalu očekivanja
ista osoba ima različit odraz – i ne samo različit, nego potpuno oprečan. Stoga velika drama Muke nije samo u patnji Krista, nego u pogrešnoj slici Boga. Cvjetnica pokazuje koliko lako čovjek može klicati Bogu kojeg je sam zamislio, a istodobno ostati slijep za Boga koji mu stvarno dolazi ususret. Stoga se danas valja zapitati o Cvjetnici moje stvarnosti. Mogu li dopustiti da mi Gospodin dođe ususret na posuđenom magarcu?
Dok Isus ulazi u Jeruzalem, svjetina radosno i pobjedonosno kliče. Isus prihvaća tu radost, štoviše – sudjeluje u njoj, iako zna da ga čeka smrt. On ne dopušta da mu neizvjesnost budućnosti ukrade radost sadašnjosti. S druge strane – mnoštvo. Teško je razumjeti kako ista svjetina može u jednom trenutku pjevati Hosana, a u drugom vikati Raspni. Svjetina je uvijek dvoznačna stvarnost. Ona je kolektivna nada, ali i kolektivni strah. U mnoštvu pojedinac često počinje odražavati raspoloženje mase. No, u svakoj osobi prisutna je takva svjetina. Čovjekova savjest u stalnom je susretu sa svjetinom koja želi spas bez križa, kralja bez patnje, Boga bez poraza. Ali Bog dolazi upravo onako kako ga čovjek najmanje želi: ponizan, tih, i spreman biti odbijen. Drama današnjeg događaja želi nas ponovno podsjetiti: masa ne može nositi istinu; istinu uvijek nosi samo savjest.
U današnjim liturgijskim čitanjima vidimo kako između Hosana i križa stoji prostor ljudskih očekivanja. Tek kada ta očekivanja utihnu, čovjek počinje razumijevati put kojim Krist stvarno dolazi. U svom izvještaju o Kristovoj muci evanđelist Matej donosi nam primjer takvoga puta.
Pod križem stoji čovjek koji nije došao tražiti istinu. Došao je izvršiti naredbu. Vidio je već mnogo smrti — i ova je trebala biti samo još jedna. A ipak, nešto je drugačije. To drugačije ne počinje tek u trenutku smrti, počinje ranije — u načinu na koji ovaj osuđenik šuti, u pogledu koji ne optužuje, u dostojanstvu koje ne uzmiče ni pred porugom i bičem. U nečemu što ni sam ne zna imenovati, ali osjeća da je drugačije od svega što je vidio. Pod križem stoji satnik. Pod križem se ruše njegove slike Boga.
On zna kako izgleda moć. Moć viče, brani se, uzvraća, uništava neprijatelja. Moć preživljava. A ovdje — netko tko, ako je barem djelić onoga što drugi govore, može sići s križa… i ne silazi. Tu je ono što čini promjenu. Jer ako netko ima moć izbjeći patnju, a ne učini to — to više nije slabost. To je odluka. On gleda čovjeka koji umire — ali ne kao poražen. I baš u tom trenutku, dok se sve čini kao rušenje svijeta kakav poznaje — on ne vidi više samo čovjeka. Tu se rađa sablazan, ali i prva ispovijest vjere: Zaista, ovaj bijaše Sin Božji! Ne zato što je učinio čudo silaska s križa, nego upravo zato što nije.
U ovim riječima satnika odjekuje istina koja je nadjačala glas svjetine. Ove riječi iz njegovih usta ne izlaze kao naučeno znanje, nego kao priznanje poraza vlastitih očekivanja. Evanđelist ističe kako su tu istinu priznali i oni koji su s njim čuvali Isusa. Ispovijest satnika potiče nas da se zapitamo: Imamo li hrabrosti izreći istinu i dopustiti da pronađe odjek u mnoštvu?
U podnožju križa dogodio se pogled koji ne traži ono što očekuje vidjeti, nego pronalazi neočekivanu vjernost. Upravo tu događa se susret dviju nada: čovjekove nade u pobjedu i Božje nade u čovjeka. Stoga, i mi danas stanimo u podnožje križa. Možda prava vjera počinje ondje gdje, poput satnika, prestajemo razumjeti — ali više ne možemo poreći ono što vidimo: ljubav koja ide do kraja.
Pred nama su dani ispunjenja Pisma, najveći dani u povijesti čovječanstva. Uđimo s Isusom u Jeruzalem i pozorno osluhnimo: gledamo li još uvijek iz mnoštva ili smo spremni učiti gledati iz podnožja križa?