Isus i Samarijanka
Evanđelje treće korizmene nedjelje vodi nas na Jakovljev zdenac kako bismo promatrali susret Isusa i Samarijanke, božanskog i ljudskog, vječnog i prolaznog. Dok Isus umoran od puta, u ustrajnom traženju čovjeka i navještanju Radosne vijesti, sjedi na zdencu, prilazi žena. I ona je umorna, ali od neuspjelih pokušaja za ispunjenjem svojih najdubljih čežnji. Tražila je, čeznula, nadala se, no sada umorna od lutanja dolazi na zdenac.
„Daj mi piti“
Isus sjedeći na zdencu obraća joj se riječima: „Daj mi piti“. Ne preskače istinski razlog i potrebu žene zbog koje je došla na zdenac, već ju koristi kako bi sa njom stupio u kontakt. Više od vode, Njegovo je srce žedno njenog pogleda, pažnje i vremena. Vodu koja je izvor i simbol života, možemo promatrati kao simbol naših potreba i želja. Dok pokušavamo ispunjavanjem svojih želja doći do punine i radosti naša žeđ se samo produbljuje. Zdenac iz kojeg crpimo postaje sve dublji i tamniji, a mi sve uznemireniji i nesretniji.
„Ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“
Unatoč ženinom hladnom i pomalo grubom odgovoru Isus nastavlja razgovor: „Kad bi znala dar Božji… ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive“. Dar Božji jest Bog koji se daruje. Dar koji ne možemo zaslužiti, već ga možemo samo otvorena srca primiti.
Kada čovjek potiskuje svoju čežnju, nadomješta je strašću. Strast je uvijek izraz potisnute i nepriznate čežnje i tjera čovjeka prema uvijek novom zadovoljenju potreba. Tako i Samarijanka, ispunjenje svoje čežnje za ljubavlju traži u ljudima, no iz svakog pokušaja izišla je razočarana i ranjena. Važno nam je osvijestiti da naša najdublja čežnja, a to je svakako čežnja za ljubavlju i prihvaćanjem, može biti zadovoljena tek kad iskusimo Božju ljubav koja nam se bezuvjetno i besplatno daruje. Žeđ će ispuniti Bog i to ne privremeno, nego kako sam kaže: „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada“ Srce stvoreno za Boga, ne može biti ispunjeno ničim manjim od njega.
Isus i danas mora proći Samarijom mog i tvog života jer Ga ljubav na to potiče. Želi nas susresti i dati nam Sebe jer mu je svatko od nas važan i neprocjenjivo vrijedan u Njegovim očima. Hoću li imati hrabrosti zastati, pogledati Ga i sjesti kraj Njega? Hoću li dati vremena i prostora tišini da mogu osluhnuti i prepoznati svoje čežnje, strahove i strasti? I ono najvažnije, hoću li ispričati Isusu sve što nosim u srcu s vjerom da je On sam najveća čežnja moga srca?