Prva korizmena nedjelja uvodi nas u otajstvo pustinje – u prostor tišine, ogoljenosti i susreta sa samima sobom. Isus, nakon krštenja i Očeva glasa: „Ti si Sin moj ljubljeni“, odlazi u pustinju gdje biva kušan. Upravo nakon potvrde identiteta dolazi napast. Napast se često javlja onda kada odlučimo živjeti za Boga, vjerni identitetu i poslanju koje smo od njega primili. Kao da svaki korak prema dobru izaziva pitanje: „Je li to zaista potrebno? Možeš li lakšim putem?“ Sotona Isusu ne pristupa otvoreno kao neprijatelj, nego kao onaj koji predlaže prividno dobro, a u svakoj ponudi skriva se iskrivljen odnos prema Ocu.
Prva kušnja dolazi u trenutku stvarne potrebe – Isus je gladan. Sama potreba nije grijeh; grijeh je tražiti njezino ispunjenje mimo Oca, bez povjerenja u Njegovu providnost. Koliko puta i mi poželimo „kruh bez Boga“ – sigurnost, uspjeh ili rješenja pod svaku cijenu, ali bez oslonca na Njega?
Druga kušnja zahvaća samu srž identiteta. Kao da neprijatelj želi reći: dokaži tko si i tko ti je Otac. No Isus ne treba dokazivati svoje sinovstvo izvanjskim čudom, jer njegova vrijednost proizlazi iz odnosa s Ocem. Sinovstvo se ne dokazuje, ono se živi u povjerenju. I naš život ne treba biti pozornica na kojoj tražimo potvrdu vlastite vrijednosti. Koliki naši padovi započinju upravo sumnjom u to da smo ljubljeni? Koliko puta i sami posežemo za selektivnim slušanjem – uzimamo iz Božje riječi ili iz nauka Crkve ono što nam odgovara, a zanemarujemo ono što nas poziva na obraćenje? Ponekad čak Boga koristimo kako bismo potvrdili vlastitu pravednost.
U trećoj kušnji više nema izravnog preispitivanja Isusova identiteta, ali Sotona traži kompromis: ostani to što jesi, ali se ipak meni pokloni; zadrži svoje sinovstvo, ali prihvati moj način ostvarivanja poslanja. U središtu kušnje više nije pitanje tko je Isus, nego kako će živjeti svoje sinovstvo – u potpunoj vjernosti Ocu ili uz mali ustupak zlu. Napast ponekad djeluje suptilno – ne traži uvijek otvoreno nijekanje Boga, nego mali pomak, mali naklon, malo prilagođavanje. Koliko puta i mi znamo što je dobro, a onda dolazi ono „ali“:
Znam da to nije ispravno, ali svi tako rade.
Znam da to nije pošteno, ali vremena su takva.
Znam da to nije Božji put, ali moram se snaći.
Ne odbacuje se dobro u cijelosti, ali mu se oduzima punina; ne proglašava se zlo dobrim, ali mu se daje pravo na mali prostor u vlastitom životu. Možemo čak misliti da smo u pravu, dok srce polako sklapa savez s nečim što nije od Boga. Najopasnije je kada u tom procesu sebe proglasimo opravdanima i uvjerenima u vlastitu pravednost. Tada nestaje svijest o potrebi obraćenja. Čovjek može biti duboko uvjeren da postupa ispravno, dok se istodobno udaljava od izvora života. Napast tada više ne izgleda kao kušnja, nego kao razumna prilagodba stvarnosti.
U svakoj kušnji Sotona zapravo nudi čovjeku vlast bez križa, slavu bez žrtve, ostvarenje bez Oca. Kad nam se čini da je zlo moćno i neizbježno, kada izgleda da „svi tako rade“, da drugačije nije moguće, tada se zapravo nalazimo pred važnim trenutkom rasta. Kušnja otkriva gdje smo slabi, ali i gdje možemo postati slobodniji.
Isus u pustinji ostaje Sin – ne pristaje živjeti bez Oca ni izvan Njegove volje. To je i naš put. I mi smo djeca Božja. Kad griješimo, često je to zato što smo zaboravili tko smo ili tu istinu nikada nismo duboko prihvatili. Sotona nas u kušnji želi udaljiti od istine da smo ljubljeni. Korizma je vrijeme koje omogućuje povratak toj istini – vrijeme u kojem učimo birati Boga bez kompromisa. U pustinji se otkriva tko smo. Pobjeda nad napasti nije samo odbijanje zla – to je dublje prianjanje uz Oca.