Slijepac od rođenja
Danas Isus prolazi gradom. U mnoštvu pogleda koji ga prate, njegov pogled pronalazi jednoga čovjeka – čovjeka slijepa od rođenja. Taj čovjek nije svjestan da je Isus blizu. Ne traži ga. Ne zove ga. Ne viče za njim. Ne moli za ozdravljenje. On samo sjedi uz put i prosi. Ali Isus ga vidi. I dok se učenici zadržavaju na starom pitanju: tko je kriv za njegovu sljepoću – on ili njegovi roditelji, Isus se ne bavi krivnjom. On se zaustavlja. Približava se čovjeku. Uzima blato, pomazuje mu oči i šalje ga da se opere u kupalištu Siloamu. I zatim – Isus nestaje iz prizora.
Čovjek odlazi, pere se… i odjednom otkriva da vidi. Prvi put u životu svjetlo prodire u njegove oči. Prvi put vidi svijet, ljude, boje, nebo. A Isusa više nema. Kao da je nestao baš u trenutku kada bi ga čovjek najviše želio vidjeti – Onoga koji mu je učinio što je smatrao nemogućim. Čovjek kao da ostaje prepušten sam sebi u potrazi za odgovorima. I umjesto susreta s Dobročiniteljem, slijede ispitivanje. Farizeji ga zasipaju pitanjima. Uvlače u svoje planove i njegove roditelje i tako sumnja zamjenjuje radost. Njegovi roditelji, u strahu od izopćenja, povlače se i odgovornost prebacuju na njega – a time i rizik izopćavanja iz Sinagoge.
Ali on – slijepac od rođenja – se ne povlači. Možda nije vidio Isusa, ali zna što mu se dogodilo. Zna da mu je jedan čovjek promijenio život. I zato govori jednostavno, ali nepokolebljivo: „Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja.“
Isus je već rekao učenicima da njegova sljepoća nije posljedica grijeha. Ona je mjesto gdje će se očitovati djela Božja. I doista — ona su se očitovala. Ne samo u ozdravljenju očiju, nego u hrabrosti srca koje sada svjedoči istinu. Jer susret s Isusom uvijek mijenja život. Njegova prisutnost nikada nije obična. Ona je uvijek nova, uvijek snažna, uvijek dostojna divljenja i slavljenja.
Ali istina često ima cijenu. Zbog svog svjedočanstva čovjek biva izbačen iz sinagoge. Iz zajednice. Iz mjesta pripadnosti. Na dan koji bi trebao biti najsretniji u njegovu životu — on ostaje sam, odbačen.
I upravo tada Isus se ponovno pojavljuje. Po drugi put On je taj koji traži čovjeka. Prvi put ga je potražio da mu vrati vid. Drugi put ga traži da mu otkrije tko je On. Isus mu se objavljuje i kaže: „Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom.“ I tada se događa drugo, još veće čudo. Ne otvaraju se samo oči — otvara se srce za istinu o Sinu Čovječjem. Otvara mu oči za Onoga kojega su proroci naviještali i kojega su pravednici čekali.
Čovjek koji je cijeli život živio u tami sada čuje riječi: „Vidio si ga!“ Oči koje su čeznule vidjeti svjetlo dana sada gledaju Svjetlo svijeta — svjetlo koje pobjeđuje svaku tamu.
I danas, kao i prošle nedjelje, evanđelje nam otkriva istu istinu: Isus je uvijek onaj koji čini prvi korak. On traži čovjeka. On se zaustavlja i pristupa mu. On ulazi u naš život i objavljuje svoj identitet Mesije, Pomazanika, Sina Čovječjega.
Zato sjednimo i mi danas uz put kojim Isus prolazi. Dopustimo Mu da preuzme inicijativu. Ne moramo znati sve. Ne moramo imati savršene riječi. Dovoljno je dopustiti mu da nas vidi. Dopustimo mu da dotakne našu sljepoću. Da nam otvori oči. Da nam se objavi kao Svjetlo našega života. Čujmo Njegov glas koji nam govori: „Vidio si ga. Vidjela si ga.“