„Do kraja ih je ljubio.“
Ulazimo u najsvetije dane u godini. Gospodin čezne da ih prevedemo s Njime, da budemo tu, pored Njega, naslonjeni na Njegovo srce. Tome je služila ova korizma – ne odricanju samom po sebi, već kako bismo stvorili prostor u našem srcu za Boga, za Ljubljenog. Možda smo bili vjerni poticajima i odlukama kroz ovo vrijeme, možda smo zadovoljni, a naša duša spremna i budna te kušamo milost koja nas je podržavala svih ovih 40 dana, a možda osjećamo da pred Gospodina dolazimo praznih ruku i nespremno. Možda smo kao zatečeni Vazmenim Trodnevljem jer smo u našoj duši htjeli pripraviti ugodan dom Bogu, a otkrivamo da smo mu pripremili nešto što nalikuje više na zatrpano skladište. Gledaš u sebe i sramiš se. Najednom čuješ glas: „Dijete, u redu je, pusti to. Digni oči i pogledaj me“ Gospodin je ovdje. Ne želi da se više zadržavaš na krivnji, na teretu nedovoljnosti koji si na sebe naprtio. „Odloži teret kraj mojih nogu i pusti ga meni, a ti budi sa mnom.“ govori ti.
Odložimo dakle sve što smo ponijeli sa sobom do sada. Sva ta očekivanja i dužnosti, razne brige i nadanja, strahove i opterećenja, to nezadovoljstvo sa sobom. Skinimo ih sa sebe kao što je Isusu učinio sa svojim haljinama. On samo želi da budeš s Njim. Jedan je trenutak dovoljan da preobrazi čitavo tvoje srce. Još nije kasno. Odloži sve i budi s Njim.
Slušaj. Posebna je večer. Zlatno-crvena svijetlost svijeća osvjetljuje lica. Svečano je ozračje. Molitva, pjevanje, blagovanje isprepliću se sa osjećajem duboke bremenitosti svakog čina. Čuje se Glas Onoga koji onima koje ljubi iznosi i predaje svoje najveće dragocjenosti – sebe, do kraja. Uspostavlja Euharistiju i „upredmetuje se“ za nas u komadić kruha – onaj najsvakodnevniji i najobičniji predmet. Kao da time želi reći: „Želim biti u tvojoj svakodnevici, čekam te u običnom, u onom što bi mogao nazvati „dosadnim“. Uvijek sam ti dostupan. Vidiš li koliko ti se radujem?
To nije sve. Isus čini još mnogo toga. Skida haljine, opasuje se ubrusom i počinje učenicima prati noge. …Zašto noge? Noge su mjesto gdje dotičemo zemlju, mjesto naše izloženosti i prljavosti. Svi ostali dijelovi tijela mogu ostati dulje vremena čisti. One ne. U židovskoj kulturi stopala su predstavljala najprljaviji dio tijela za čije pranje su bili zaduženi robovi. Mogli bismo reći da je to ono slabo i jadno u nama, ono gdje najviše dotičemo svoju bijedu i ono što bismo najradije sakrili. Petar to osjeća i nepodnošljivo mu je. Isus – tako krasan- da dotiče nešto tako strašno? Najradije bi da mu može darovati samo prekrasne i dobre stvari, poput Marijine nardove pomasti čiji se miris još širi s Isusa i ispunja dvoranu. Ali Isus ne želi samo naš nard. Zapravo, Isus želi cijele nas i zna da to podrazumijeva i naše slabosti i manjkavosti – naše prljave noge. On želi primiti i oprati naša stopala, podučiti kako izgleda ljubav i prihvaćanje te posebno želi da si to i međusobno naučimo iskazivati… Isus će kroz naredne dane koji nam dolaze u susret otkriti toliko toga: Očevo Srce, dubinu svoga bića te naše veliko dostojanstvo. Očitovat će se kao Bog koji je jak u slabosti, čija se snaga očituje u križu, čija ljubav ide do kraja, čija svemoć vodi Uskrsu, ali i kao čovjek koji duboko osjeća i pati. Tome ne moramo biti tek nijemi promatrači. Kao što je On s nama i mi možemo biti s Njime u tim trenucima. Kako li ga to tješi! Zato, budimo budni kroz ove dane – na to nas poziva Trodnevlje, i recimo svome srcu „Prisloni se, srce moje, na Božje srce. Umiri se, slušaj i kucaj zajedno s Onime koga tako čezneš ljubiti. Ljubljeni svim srcem čeka taj trenutak. Želi ti se objaviti, želi u tebi i s tobom uskrsnuti.“
Budimo budni s Isusom u ove dane. Utecimo se svom anđelu čuvaru i svecima da nam u tome pomognu. Odložimo drugo jer je manje bitno. Budimo i bdijmo zajedno s Onim koji zaslužuje sve i otkrit ćemo da u Njemu imamo sve.