Okupljeni oko Isusa, poput grešnika i carinika, želimo otvoriti svoja srca kako bi plodno sjeme Božje riječi moglo pasti u njih. Dopustimo Riječi da ispituje naša srca. Promatrat ćemo što se događa s našim srcima kada se odmaknemo od preobilja Očevog milosrđa, kada naša duša zapadne u grijehu. Tada se udaljavamo od Njegove ljubavi, tražimo utočišta na jeftinim i pogrešnim mjestima, u dalekim zemljama poroka, ovisnosti, časti i priznanja. U tim trenucima udaljenosti i bijede, naše misli su često podijeljene: s jedne strane, osjećamo da nismo dostojni zvati se Njegovim sinom ili kćerkom, dok se druge strane prisjećamo – “koliki najamnici Oca mojega imaju kruha na pretek”.
Sigurno je da ovu prvu misao nameće onaj koji nas ne voli, koji ne želi da uronimo u obilje Božjeg milosrđa dok nas druga podsjeća na Oca koji nas ugleda, ganu se, potrči, pade nam oko vrata i izljubi nas u trenutku našeg povratka – spreman na to već od trenutka kada smo se počeli udaljavati, gubiti. Bog, Milosrdni Otac, u trenucima našeg povratka grli našu bijedu, grijeh pere predragocjenom Krvlju i povija naše rane. Tek tako izliječeni u susretu s Ocem, možemo pristupiti gozbi. Bog je pripremio za svakog od nas najsvečaniju gozbu, euharistiju; najbolju gozbu kojoj možemo pristupiti. Bog nas ne želi kao najamnike, već nas želi kao svoju djecu i upravo nas kao takve poziva blagovati za stolom ljubavi najbolju hranu, Njega samog, koji nam daje život.
Možda je kroz moj život bilo trenutaka, a možda je upravo i sada taj trenutak, kada sam poput starijeg sina – blizu Ocu, ali se ne smatram njegovim sinom, već slugom s maskama na licu, lažnim obzirima, očekivanjima, uvjetovanostima koje mi zatvaraju srce i priječe istinski susret. Te maske mi ne dopuštaju da iskazanu Očevu ljubav vidim u pravom svjetlu, te me priječe i u istinskom susretu s bližnjim. Bilo bi dobro zaviriti u svoje srce i vidjeti kako stoje stvari s mojim srcem u odnosu na bližnjega. Koga pitam o svom bratu, svojoj sestri i o onome što se događa s njim? Pitam li stranca, pa moje pitanje prelazi u prigovaranje, kritiziranje, uspoređivanje i sumnju, ili pristupam svome bratu? U pristupu svom bratu želim li i mogu li dotaknuti njegovu povijenu ranu; povijenu Božjim milosrđem, koja će u meni probuditi zahvalnost za mnoge oproštene grijehe i povijene rane, kako moje, tako i bližnjih?
Može li moje iskustvo Boga, Njegove ljubavi i blizine biti korak ka radosti kad se obrati moj brat? Vjerujem da je ono temelj, zato čeznimo za trenutcima preobilnog milosrđa kojeg daje Otac, jer smo i mi kroz život često izgubljeni. Otac kaže: „Sve moje, tvoje je!“ stoga molimo da nam se srce otvori Ocu kako bi jednog dana uživali u Njegovoj trajnoj prisutnost u preobilju onoga što je pripravio za nas svoju ljubljenu djecu.