Cvjetnica je. Ispred nas je najveći tjedan u povijesti – onaj u kojem je Bog objavio dubinu svoje ljubavi prema nama. Isus posljednji put uzlazi u Jeruzalem. Prati Ga mnoštvo. Zrak je pun naboja. Živa vreva. Što se događa? On više ne skriva da je Mesija. Dapače, dok ga promatramo kako jaše na magaretu odzvanja nam u ušima Zaharijin hvalospjev: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ (Zah 9,9) „To je On“ govori im srce. „Konačno se ispunilo vrijeme kada će Bog otresti svaku suzu s naših očiju – počinje vrijeme pobjede.“ Čuje se klicanje i vika, trganje granja, šuškanje haljina i pucketanje kamenčića pod nogama. I zaista, prizor koji je pred nama oduzima nam dah. Svi su se sjatili uz stazu i iskazuju čast i štovanje Onomu koji dolazi, prostirući svoje haljine po putu. Nalik je mladoženji koji stiže po svoju mladu, nalik je kralju koji se vraća svome narodu, nalik je najponiznijem Bogu koji dolazi svome stvorenju. No, ne vide to svi. Većina želi samo osloboditelja, moć, vlast i, možda, ako im pođe za rukom, osvetu.
Mnogi ne žele Njega, već samo ono što misle da im On može dati. Međutim, iz usta učenika najednom izlazi proročki usklik. U njemu kao da je sadržana nježnost svega stvorenja prema svome Bogu, toliko istinita, jaka i duboka da Pravednost ne dopušta ni trenutak daljnjeg čekanja: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“(Lk 19,38). Uzvikuju to učenici i hvale Boga zbog onog čemu svjedoče. Kroz njih progovara svaki stvor koji je ikada postojao. Čak i samo kamenje stoji u pripravi da propjeva ne nađe li nitko od ljudi tko bi opjevao Božju slavu. I dok promatramo kako prolazi, uočavamo veliki paradoks: Oni – ekstatični, glasni, razigrani, veseli; On – ponizan, tih, ozbiljan i žalostan. O čemu razmišlja? Što ga mori? Njegova Draga, njegov Narod, ne ljubi ga zapravo. Oni što mu sada kliču, za nekoliko dana će ga prezirati i otići se od Njega, mnogi će ostati u nemiru, u grijehu: svojevoljno daleko od Njega. Mi smo ekstatični, bučimo i mislimo da ga ljubimo, a on je tih, sasvim tih, dok nam prinosi svoje Srce koje svemir ne može obuhvatiti. Duboko je odlučan i Njegova ljubav ne koleba, već se sve više rasplamsava. Čežnja Njegova Srca za svojim narodom uzdiže se prema Svetome Gradu poput nabujala potoka. Silina Neba penje se zajedno s Njime, silina koja nije drugo doli čista Ljubav – sama Ljubav. Zna gdje ide, zna što ga čeka i, da je moguće, podnio bi još tisuću puta veću muku samo da nam pokaže koliko nas ljubi.
Bog nam se u ovim svetim danima otkriva kao Suprug i očituje nam naš pravi identitet.
Budimo pozorni.
Ispred nas su dani u kojima će se odviti nebesko Vjenčanje.
Zaručnik Krist, proslaviti će pir na Posljednjoj večeri sa svojom zaručnicom Crkvom. „Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22,14). Na Veliki Petak, poput židovskih mladoženja koji su se običavali kruniti na dan vjenčanja, bit će okrunjen trnjem naš Nebeski Kralj. Njegova bračna postelja je križ na kojem će uspostaviti novi i vječni savez s nama. Iz Njegova probodena boka poteći će izvor novog života – Njegova Krv, na način na koji je i Evin život provreo iz Adamova boka. Marija, slika Crkve postat će savršena primateljica Božjeg dara i iz tog jedinstva proizaći će potomstvo „Ženo! evo Ti Sina. Evo ti Majke (Iv 19,26)“.
Ovo je čas u kojem uviđamo svrhu stvaranja i cilj Isusova poslanja – potpunu razdanost za svoju Ljubljenu. Stoga, ne dopustimo da nam ovi dani prođu u ravnodušnosti i rastresenosti već budimo budni i bdijmo zajedno sa zaručnikom naših duša, nadajući se da ćemo mu tako barem malo uzvratiti za ljubav koju On iskazao nama. Suobličimo se s Njime jer, kao što je rekla naša Sveta Majka, „Zaručnik je na križu, pravo je dakle da na križu bude i zaručnica.“ Pismo majci Mariji Luigi Perugini, 3. lipnja 1855.
Naš Ljubljeni, naše jedino Dobro, Ti si istinski zaručnik naših duša i očituješ nam to u svojoj muci.
Daj nam Ljubav koju od nas tražiš kako bismo Tvom Srcu mogli biti utočište u času tvoje najgorče gorčine.
Amen.