Prošla nedjelja vodila nas je u pustinju. U mjesto samoće, posta i iskušenja. Ako se Sotona usudio kušati Božjeg Sina i dovesti u pitanje njegov identitet, koliko li će više dovoditi u pitanje mene? Ove nedjelje nalazimo se na gori i to u društvu Isusovih učenika. Ali ne samo njih. Gospodin nas uvodi u prisutnost Mojsija i Ilije, a na kraju i samog Nebeskog Oca koji raspršuje svaku nejasnoću i sumnju o tome tko je Isus: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“.
Bog Otac poznaje Sina, i vlastan je otkriti Njegov identitet. Poznaje Ga jer Ga ljubi, i ljubi Ga jer Ga poznaje. Otac je taj koji daje identitet. I meni ga je dao. U Ljubavi Oca i Sina je očuvana istina o meni, o tome tko sam. On me poznaje. On me ljubi. On mi zna reći tko sam. I ja sam sin. I ja sam kćer. I ja sam izabran – bijedan i pozaspao, ali izabran.
Isus jest Krist – Izabranik. On je onaj dugo iščekivani Spasitelj. On je onaj koji ispunja sav zakon i proroke, a o tome nam svjedoče Mojsije i Ilija. Zanimljivo je čuti o čemu oni razgovaraju s Isusom: „Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu.“ Razgovarali su o križu. O Njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. O vrhuncu očitovanja Božje ljubavi.
A učenici? Gdje su učenici? Dok se sve ovo događa, oni spavaju. Čini se kao da hvataju tek kraj razgovora sa drevnim prorocima. Tek njihov pozdrav, tek djelić slave koja se te večeri očitovala na gori. I to im bijaše dovoljno. Bilo im je dosta tek na tren okusiti Život kako bi u njemu poželjeli ostati „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.“ A zatim brzi preokret njihovog stanja: strah i šutnja. Čuli su glas. Čuli su Očeve riječi „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ i umuknuli.
Pitam se koliko često sam i sama čula Očeve riječi koje su duboko dotakle moje srce. Riječi koje su probudile vjeru, svjedočanstva života zbog kojih je srce zatitralo. Koliko puta sam u tihoj molitvi dotakla istinu da je Isus onaj koji oslobađa, ohrabruje, tješi, voli… i na kraju ipak – zašutjela. Zadržala za sebe ta primljena dobra i opet, poput učenika posumnjala, zanijekala, zaspala. Koliko bitnih trenutaka sam propustila zbog pospanosti duše i tijela? Koliko puta molitva nije preobrazila moje lice jer nisam istinski vjerovala u njenu snagu?
Ah, Oče! Unatoč svim mojim propustima molim te „Slušaj, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me. Ne skrivaj lica svoga od mene! Ne odbij slugu svoga! Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!“ (usp. Ps 27, 7-9). Molim te, učini me prijateljem Kristova križa i daj mi milost čvrsto stajati uz Tebe kroz sve trenutke života – bilo to u slavi preobraženja ili pak u patnji križa.