Krenuli smo navečer, 30. travnja 2015. godine oko 19,30 autobusom prema Gardalandu. Išlo je 38 djevojaka našeg Učeničkog doma Paola Di Rosa od drugog do četvrtog razreda. Prvi dan smo proveli u Gardalandu, u velikoj gužvi i velikim uzbuđenjima. Nakon toga, navečer smo stigli u Bresciu, rodni grad naše utemeljiteljice i zaštitnice doma Paole Di Rosa (sv. Marija Krucifiksa). Spavali smo u samostanu, u našoj kući san Antonio gdje su nas časne sestre ljubazno primile i počastile. Drugi dan, 02. svibnja smo obilazili naše kuće u Brescii. Prvo smo išli u Kuću maticu gdje se nalazi vrhovna uprava naše družbe te grob naše svetice u kućnoj kapelici. Tu nam je s. Ružica dirljivim riječima pričala o životu i radu Paole Di Rosa. Nakon toga smo posjetili kapelu vječnog klanjanja za koje je naša utemeljiteljica rekla: „Dok bude klanjanja, Družba će trajati“. Posjetili smo i rodnu kuću, te zavod, tj. školu koju je pohađala naša svetica. Nakon toga smo išli u posjet našoj velikoj bolnici Poliambulanza koju smo razgledali uz tumačenje sestara i svećenika koji tamo rade. Kratku stanku za ručak smo iskoristili u obližnjem brescianskom dvorcu gdje smo se zajedno opustili i družili. Drugi dio dana je bio rezerviran za posjet našim kućama: Hospicij, Nuova Genesi i Domus Salutis u kojima smo se upoznali sa nesebičnim radom naših sestara sa terminalnim bolesnicima, oboljelima od SIDE i centrom za rehabilitaciju. Zadnji dan je bio rezerviran za posjet Veneciji, vožnju vlakom (ali ne i gondolom) i probijanjima kroz gužvu do trga sv. Marka. Čitavo putovanje je bilo prožeto lijepom, pozitivnom atmosferom, druženjima i osjećajem pripadnosti i zajedništva koje će svima ostati u dubokom sjećanju. Hvala dragom Bogu na svim milostima koje smo primili, na svjedočenjima sestara i životom i riječima, te na pomoći potrebnima! Hvala i svima koji su sudjelovali u putovanju i pridonijeli pozitivnom ozračju!
Dojmovi
- najviše me se dojmilo što smo se povezali i družili
- gostoljubivost drugih ljudi
- naučili par životnih lekcija
- shvatili kako je zapravo vrijedan život
- časne su nas dočekale kao da smo njihove
- osjetila sam povezanost kroz molitvu, priču, pjevanje, obilazak samostana, hospicija, bolnica
- divno je vidjeti omladinu na jednom mjestu sa časnima kako molimo u predanosti Bogu
- iznenađena sam životom Paole Di Rosa, svaku večer je molim kad mi je teško i ne zaboravim joj zahvaliti
- jednog dana kada opet budem imala priliku otići u Bresciu, otići ću u kuću Paole Di Rosa da joj zahvalim
- kada sam vidjela bolesne ljude, shvatila sam koliko sam bogata jer sam zdrava i zato ovaj život trebamo živjeti kvalitetno sa vjerom u Boga
- svidjela mi se velikodušnost naših časnih u Brescii
- hvala časnima što su nas upoznale sa Paolom Di Rosa, ukazale nam da nije slučajnost da smo ovdje i da smo baš mi izabrane da proživimo sve ovo
- vidjevši sve što smo mi vidjele, svu bol koju ljudi proživljavaju, ali također i sa druge strane ljubav koju druge osobe daju bezuvjetno i svu brigu, naučiš cijeniti ono što imaš sada i sve što ti je Bog dao
- otišla sam kao tužna osoba, a vratila sam se kao sretan osoba, koja je naučila cijeniti sve što ima
- oduševio me pristup časnih sestara, kako su nasmijane i sretne, kako nas vole i kako su nas primile sa oduševljenjem
- atmosferu u busu i zajedničke molitve ću pamtiti zauvijek jer sam se osjećala kao dio jedne velike obitelji, obitelji sv. Marije Krucifikse (Paole Di Rosa)
- u Italiju sam išla sa ciljem da se zabavim misleći prvenstveno na Gardaland, ali na kraju je ispalo sasvim suprotno, zabava mi je bila na zadnjem mjestu. Osjetila sam zajedništvo i ljubav. Svi su nas dočekali kao svoje. Svi ti zagrljaji i osmjesi.
- Osjetila sam da nije slučajno da su me roditelji upisali u ovaj dom, nekako je poseban
- Životni cilj mi je vratiti se u Italiju i sve ovo ponoviti
- Posebno me se dojmila atmosfera u busu i u samostanu u kojem smo spavale. Svi smo bili tu jedni za druge i osjećala sam se kao u svojoj kući i sa svojom obitelji. Bilo je predivno, neopisivo i nezaboravno
- Ovo putovanje mi je pokazalo kako gledati na život drugim očima i kako cijeniti sve ono što nam Bog daje a što često shvaćamo olako
- Na putovanju mi se najviše svidjela Brescia, jer dok sam koračala putem kojim je nekada koračala Paola Di Rosa, osjetila sam nevjerojatnu smirenost i toplinu u srcu, zato sam ponosna što su mi roditelji dali ime koje i ona nosi
- Najviše mi se svidjelo gostoprimstvo ljudi koji boluju od SIDE i kako rado pričaju svoje životne priče, te posjet trgu sv. Marka u Veneciji
- Najviše mi se svidio doček časnih, njihova toplina, nježnost i ljubav, kao da nas znaju otprije, njihova gostoljubivost i sav trud. Dojmile su me se i bolnice. Čak bih voljela tamo i raditi. Njihov način rada je fascinantan! Svakome se posvećuju s puno ljubavi, nikoga ne izdvajaju. Sva ona vesela lica bolesnih ljudi koji znaju da imaju nekoga uz sebe tko im pomaže, pogotovo u bolnici za oboljele od side.
- Svaki dan koji smo proveli skupa ispunila je neka vedrina, te izmamila osmijeh na naša lica
- Na početku sam mislila kako će ovo putovanje biti uobičajeno kako i svako do sada, ali na meni je ostavilo neizbrisiv trag. Zadivilo me zajedništvo nas cura iz doma, gostoprimstvo časnih i način druženje (bez interneta).
- Dolazak u samostan među časne bio je prelijep, primile su nas s osmijehom i raširenim rukama, osjećala sam se kao kod kuće. Upoznala sam mnogo toga novoga što će mi ostati zauvijek u sjećanju. Posjetili smo grob Paole Di Rosa, žene koja nas je primila k sebi i prihvatila nas onakve kakvi zapravo i jesmo. Svi smo se povezali i osjetili međusobnu ljubav. Shvatila sam također da se moram boriti u životu i prihvatiti ga u potpunosti kakav je.
- Zahvalna sam časnima na ovom predivnom iskustvu! Hvala Vam!
- Atmosfera u busu mi se svidjela i mogu reći da je bilo predobro bez interneta
- Časne u Italiji su predrage i uvijek su nasmijane, hvala im što su nas primile
- Ovo je bilo jedno predivno iskustvo. Stigavši u Gardaland i probajući sve živo, mislila sam da je ono najbolje prošlo. Sve dok nisam došla u samostan gdje smo spavali u kuću san Antonio i upoznala časne. Iako male, imale su puno gostoprimstva i bile su jako drage. Ne mogu opisati koliko sam se osjećala sretnom što sam išla. I onda su mi još pokazale koliko dragosti i sreće pružaju pomažući drugim ljudima u bolnici u njihovim najtežim trenutcima. Jako mi je drago da sam išla i sve bih rado ponovila.
- Neki događaji se ipak riječima ne mogu opisati. Nrp. prihvat časnih u san Antoniu, prihvatile su nas kao da smo njihove, ta ljubav i iskreni zagrljaji su ono što se ne može opisati. Nije me toliko impresionirao ni Hospicij ni Poliamublanza kao nesebičnost tih žena. Brinu se o bolesnima kao o vlastitima, bez trunke osuđivanja ili zlobe. Mada sam zapisala, riječi ne opisuju kako se moje mišljenje promijenilo o našim časnima. Koliko smo mi njihove, toliko su i one naše, najiskrenije to mislim.
- Priče o Paoli Di Rosa su mi tek sada dobile smisao kada sam se našla na tim prostorima gdje je ona hrabro koračala i pomagala ljudima na način koji su nastavile Službenice Milosrđa koje točno opisiva to ime. Svidio mi se kontrast prva dva dana. Gardaland pun zabave, smijeha, adrenalina i s druge strane jedna skromnost, sabranost, razmišljanje o ljudima koji se nalaze u jednoj od tri, ne ustanove niti bolnice, već kuće kako bi to rekle časne sestre, domai u kojima se svi osjećaju prihvaćeno i voljeno do zadnjih uzdisaja.
- Tek sad shvaćam da sam morala upoznati nju i njezin kraj da osjetim da joj zapravo pripadam. Drago mi je zbog ovog putovanja, ali i zbog upoznavanja sa Paolom Di Rosa.
- Ovo je bilo prekrasno iskustvo. Voljela bih da je ovakvih druženja više jer kroz ovo putovanje sam se zbližila s puno cura i upoznala njihove dobre strane.
- Želim se zahvaliti časnima što su nam omogućile ovo putovanje i učinile ga najboljim što su mogle
- Zahvalna sam časnima što su nas nekako uvele u svoj svijet i život Paole Di Rosa. Pokazale su nam vrijednosti života tako što su nas odvele bolesnicima koji iako su jako bolesni, imaju istinski osmijeh na licu.
- Everyday we live is a chance to give. Ovaj citat mi jedino pada na pamet i to vežem za ovo putovanje. Veliki naklon časnima tamo na poslu koje rade i ustanovama koje odražavaju. Vidjela sam, osjetila i dirnula me ljubav koju daju nama, a prvenstveno svim ljudima za koje se brinu. Ljubav koja pobjeđuje! Prava ljubav! I da smo samo bili u Brescii, bilo bi dovoljno i mogla bih gledati i slušati, a na kraju i osjećati jer osjećaj da vas netko voli i prihvaća je najljepši osjećaj! Sada shvaćam da pripadam negdje i da ima netko tko me voli, a ni ne zna me!
- Iz svega srca Vam hvala! Volim Vas!
- Nije mi bilo svejedno biti tamo gdje su oboljeli od SIDE. Mislim da nije svima svejedno gledati ljude koji se pate u sebi, a ne iskazati to pred svima, već pokažu ovako veliki osmijeh kao da bolesni nisu, pokazati hrabrost koju ne bi ni zdravi ljudi pokazali. Najjača emocija je bila točno kraj groba Paole Di Rosa, gdje je č. Ružica pokazala svoju ljubav prema svojim sestrama i prema nama. Ovo putovanje mi je dobro došlo, da dobro razmislim što sve već imam i da cijenim to, a na žudim za onim što mi nije potrebno!
- Govor u kapelici prožet tolikim emocijama koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Toliko ljubavi, sreće, suza, nostalgije, prijateljstva i osjećaja pripadnosti kroz natuknice o našoj Paoli i svim njezinim srdačnim sljedbenicama. Jednostavno nešto što se jednom u životu osjeti. Kao i onaj spokoj u kući san Antonio, osjećaj obiteljskog okrilja i zaštite. Sa svim ovim ima još nešto ne manje važno. Novi način pogleda na život, patnju, umiranje i druženje. Na kraju krajeva i na časne. Tek sada sam uočila koliko ste spremne dati se za druge u potpunosti, baš kao i vaš uzor Paola Di Rosa. Samo ustrajte u tome jer time ovaj svijet činite bolji mjestom. Šteta što sam maturantica pa naše druženje uskoro završava. Još jednom veliko HVALA!
- Od svih destinacija, informacija, upoznavanja kulture, naglasak je ostao na ljudskoj različitosti, odnosno sličnosti, tj. ljudskoj povezanosti. Toliko smo različiti, ali opet kucamo kao jedno. Imamo nešto što nas povezuje. To je naša draga majka Paola Di Rosa koja nas preko naših časnih odgaja s neba, uči nas nekim ljudskim vrijednostima, to nam otvara oči kako da prepoznamo svačije vrline. Lijepo je znati da imaš takvog nekog na koga si stvarno ponosan. Putovanje je zaista bilo lijepo i poučno, ali imalo je tu duhovnu srž koja će mi od svega ostati u sjećanju. Još jedno hvala svima!
- Osjećaj ispunjenosti, sreće koji sam osjetila je onaj koji sam dugo tražila. Upoznavajući Paolu Di Rosa, osjetila sam da je ona moja, da je mogu tražiti bilo što. Riječi hvala našim časnima je jedino što mogu uputiti njima i nadam se da će biti prilike da jednog dana nađem pravi način zahvale. U ova tri dana sam shvatila više stvari nego u četiri godine školovanja. Ljubav je snaga! Vidjela sam tu snagu, tu ljubav koja me pokrenula. Zahvaljujem Bogu na svakoj sekundi provedenoj u ovom domu jer tek sada razumijem neke kritike u moju korist. Bog će me voditi pravim putem!
