Mladi Krčke biskupije posjetili su Službenice Milosrđa u Splitu 28. prosinca 2018. Posjet sestrama je bio prva postaja višednevnog hodočašća u Međugorju kojim su mladi u zajedništvu i molitvi ispratili Staru, a dočekali Novu godinu. Motivirani željom za otkrivanjem putova milosrđa i boljim upoznajem sestra Službenice Milosrđa koje dugi niz godine djeluju u Krčkoj biskupiji četrdesetak mladih s Raba, Krka, Cresa i Lošinja susrelo se sa sestrama u zajednici na Kamen i u Splitu. Euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli na Kamenu predvodio je vlč. Anton Budinić nakon kojeg je slijedilo zajedničko blagovanje ručka. U zajedništvu sa sestrama, mladi su posjetili i rehabilitacijski centar „Samaritanac“ u kojem dom pronalaze osobe s najtežim psiho – fizičkim poteškoćama. Kako su doživjeli susret sa sestrama i štićenicima rehabilitacijskog centra „Samaritanac“ neki od mladih su iznijeli u svojim dojmovima:
Lijepo je znati da ima časnih i ostalih ljudi koji se brinu i usrećuju ljude u Samaritancu…. posvećuju svoj život i vrijeme za ljude u potrebi. Biti tamo je stvarno jedan neopisiv osjećaj i zauvijek ću pamtiti taj posjet.
Lucija Alić (Mali Lošinj)
Posebno mi se dojmio trenutak ulaska u Samaritanac. Ugledao sam lica one predivne djece, a i odraslih ljudi koji nesebično zrače ljubavlju i toplinom! Ne govore puno riječima…ali šalju jasnu poruku svima koji ih susretnu.
Matej Budinić (Mali Lošinj)
Jedan od jačih dojmova u zadnje vrijeme koje sam osjetila je posjet rehabilitacijskom centru Samaritanac. Iskreno, na prvu nisam znala koliko ću moć izdržati susret bez plakanja jer inače nisam bas jaka na tom području. Kako smo upoznavali sve više štićenika pomalo sam shvaćala kako premalo zahvaljujem Bogu na obitelji, prijateljima, zdravlju…..Žalosno je to sto mi koji imamo i zdravlje i obitelj, da nas se mora podsjetiti da je to sve što imamo jedan veliki Božji dar. Ta me misao vodila idućih par dana dok smo bili u Međugorju. Zaista sam sretna i Bogu zahvalna na časnim sestrama Službenicama Milosrđa i njihovoj karizmi.
Marija Gazilj (Mali Lošinj)
Na putu prema Međugorju zastali smo u Splitu i posjetili naše časne sestre koje su nas srdačno primile. Nakon sto su nas nahranile, otišli smo u centar grada te posjetili rehabilitacijski centar Samaritanac. Prije samog ulaska sestra nam je objasnila gdje sada idemo, sto očekivati, ali i rekla da ne pokušavamo dati odgovor na pitanje ZASTO već da tražimo Boga, u svoj Njegovoj veličini. Došli smo u prvu sobu i onda sam stala, gledala i nisam bila sigurna sto sada trebam učiniti. Trebam li reci sretan Božić, dobar dan, trebam li se smijati, približiti im se… ali onda kad sam pogledala ta nevina, mala tjelesa, shvatila sam koliko je Bog veliki i kako on preko njih tako slabih djeluje na nas. U tom trenutku nestala su sva moja razmišljanja o mojim nedostacima, o tome koliko toga nemam, koliko još želim putovati… Jednostavno sam shvatila koliko trebam biti zahvalna na svemu.
Martina Novotny (Rab)
…Pomislila sam: pa bila sam u Splitu više puta nemam što pametno vidit tamo, Dina, jesi li ti dobru odluku donijela? Split priča ovako: Nakon višesatne vožnje autobusom i gladnih želudaca, sestre anđele u Kamenu su nas gostoljubivo primile na ručak. Bila sam ugodno iznenađena ljepotom tog mjesta. Od same kuće, interijera, urednosti , čistoće, vidika, vrta, kapelice pa sve do veselja, ali i posebne mirnoće koju pružaju tamo smještene sestre. Prije svega, bio bi grijeh ne spomenuti i pohvaliti kuharicu ove kuće koja je zaista učinila divan posao i pripremila izvrsnu hranu. No, također velike zahvale svim dragim sestrama na gostoprimstvu. U životu sam se susrela s mnogo sestara, ali ovakvo veselje, slogu, zajedništvo, mirnoću nigdje nisam primjetila. To bih opisala kao jednu predivnu Božju providnost koju je namjenio upravo nama mladima da se još više zbližimo redovništvu pa i samim time Njemu. Teškog, ali ispunjenog srca (bome i želudca) morali smo otići na drugu lokaciju koja je bila veoma zahtjevna. Sigurno vam na pamet dolazi nekakva fizička aktivnost, no ovo je bilo zahtjevno na nekom višem, onom duševnom i mentalnom nivou. Otišli smo u rehabilitacijski centar Samaritanac. Osobno, kao veliki emotivac i osoba mekog srca, meni su ti prizori u jednu ruku izazvali suze na oči, a u drugu osmijeh na lice. Divno je vidjeti da postoje ljudi koji se i dalje brinu o osobama koje je svjetina već pri rođenju odbacila, tu ću samo ubacit digresiju i reći da me zaprepastila činjenica da većinu osoba koje su smještene u centru, članovi obitelji posjećuju dvaput godišnje. Hvala Bogu na ljudima koji su ih prihvatili, koji se brinu o njima, koji su im majka, otac, sestra, brat, prijatelj, doktor, jednom riječju, sve. Za sve tamo zaposlene jedno ogromno HVALA i BRAVO, drugačije od riječi hvale za njih nema. Moram priznati da sam već pred kraj obilaska htjela odustati i izaći van, no skupila sam hrabrosti i nastavila, znala sam da ostajanjem neću ništa izgubiti već ću se na neki način obogatiti…
DINA ANTIĆ (Vrbnik)
Kad smo stigli na Kamen, kad je stao bus i krenuli smo izlazit srce je bilo na mjestu. Gledala sam u tu kuću i kako iz nje izlaze časne sestre i nisam se mogla bolje osjećati. Posebno me zaustavio i potaknuo na razmišljanje moment pozdravljanja s.Ide sa sestrama i vidjevši tu radost i povezanost bas mi je bilo jako drago. Kad smo ušli i smjestili se u kapelu pokušala sam se prisjetiti sto sam zadnji put mislila kad sam ju vidjela. Nisam se mogla sjetiti, ali znam što sam ovaj put mislila. Gledala sam naizmjence sv. Majku, Mariju i Isusa i nisam se mogla nasititi tog osjećaja ljubavi i ispunjenosti. Moment koji ću posebno pamtiti je mahanje s.Vlatki dok smo jeli i susret s njom na mojem povratku na stol. Jedna posebna sreća je bila u tom cijelom razgovoru i bas osjećaj povezivanja. Nakon sto smo si čestitale Božić uslijedila je rečenica s.Vlatke: “I kad nam dolaziš?”. Koliko me iznenadila tom rečenicom toliko sam imala takav snažan osjećaj sreće da je to nemoguće opisati. Bilo mi je zbilja lijepo tamo. Posjet Samaritancu priča je za sebe. To se mora proživjeti. .Bilo mi je iznimno drago da sam već bila tamo i da sam ljude znala po imenu (vise manje) i da sam već sve to proživjela. Bas mi je bilo dirljivo opet se tamo vratiti i istinski uživati sa svim tim ljudima jer mi nije bila nepoznanica tko su oni i kako se ponašaju. Kad sam Samaritanca posjetila ovaj put vise su me dirnule reakcije mladih s kojima sam bila, sjetila sam se koliko sam se ja zapitala prvi put kad sam bila u Samaritancu i koliko me dirnulo. Bilo mi je drago vidjeti da i druge sve to dira i da se svi propitujemo i zahvaljujemo kako na svakom od njih tako i na svemu sto mi imamo. Ukratko, bio mi je divan taj prvi dan i zapravo najupecatljiviji dio puta.
Neli Salković (Cres)
