Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživam milinu Gospodnju i Dom njegov gledam (Ps 27,4).
S. Valerija rođena je 21. rujna 1941. godine u Kruševu – Bačnik kod Stoca, u obitelji Martina i Božice kao najmlađa od šestero djece. Nakon što je osjetila u srcu da je Gospodin zove da Ga nasljeduje, posredstvom dviju časnih sestara iz rodnog mjesta, upoznaje Službenice Milosrđa te kao zrela djevojka u 21-prvoj godini života, odlučuje se za redovnički život i 15. svibnja 1962. godine ulazi u samostan Službenica Milosrđa u Dubrovniku.
Početnu formaciju (postulaturu i novicijat) obavila je u Dubrovniku. Prve zavjete položila je u listopadu 1965., a doživotne u kolovozu 1972. godine u Splitu. Po polaganju prvih zavjeta svoje prvo poslanje, od 1966. godine do 1972., vršila je u radu s djecom u dječjem vrtiću u Zagrebu. Iz Zagreba je potom premještena u zajednicu u Splitu na službu vratarice, gdje je provela takoreći svoj cijeli aktivni vijek, punih 47 godina. Nakon uznapredovale bolesti, 2019. godine povjerena je brizi sestara u Kaštel Sućurcu gdje je i završila svoj ovozemni život preselivši se u vječnu domovinu.
Po čemu ćemo pamtiti s. Valeriju? Razmišljala sam kada bih s nekoliko riječi trebala kratko opisati s. Valeriju, šta bih rekla? I odmah se sjetih prvih reakcija sestara kad su čule da nas je napustila: ode sunce naše; ljubav se preselila; bila je osmjeh i raspoloživost. Zaista, s. Valerija je u svojoj jednostavnosti i srdačnosti bila posebna sestra, istinska službenica milosrdne Ljubavi po uzoru na našu Svetu Utemeljiteljicu, te je zbog toga u srcima svih nas bila velika. Kroz dugih gotovo 50 godina služenja na vratima u Splitu, prošla je mnogo toga… I samo dragom Bogu su znane sve skrovite tajne njezine službe. Uz redovito svakodnevno tkanje obaveza i odnosa na vratima koja su bila iznimno prometna, s. Valerija je i rano ujutro i kasno navečer bila besprijekorno raspoloživa za sve. Iz dana u dan prva je ujutro ustajala kako bi otključala, otvorila, prozračila, i zimi ugrijala prostor, ne samo za sestre već i za djecu u vrtiću koja su već od pet ujutro pristizala. Uvečer je posljednja išla na počinak nakon što bi pregledala sve prostore velikog Samostana: zatvorila, zaključala, isključila i ugasila što je trebalo pogasiti… Njezino neumorno gostoprimstvo i srdačnost su osjetili svi koji su pokucali na vrata samostana. Koliko je tek ručkova, sendviča i kava podijelila, uvijek s osmjehom poslužujući ono najbolje što je imala. Ljubazna i diskretna, pouzdana i odgovorna, bila je zaista kao stvorena za službu vratarice. Svima je bilo vidljivo da je to činila radosno i sa osmjehom, i naziralo se da se negdje u dubinama krije čudesan izvor te njezine vedrine. Nikada se na njoj nije moglo vidjeti da joj je nešto teško: sve je činila bez uvjeta, bez ako, bez kako… sve za Srce svoga Isusa. Tako je i u kratkom slobodnom vremenu između dva zvonjenja, uvijek neumorno prala i čistila da sve bude onako kako priliči Samostanu. Vrata je napuštala jedino kada je išla na molitvu i kada bi je zapalo da bude se zajednicom na obroku i u reakreaciji. S. Valerija je bila izrazito tankoćutna i pronicava duha, tako bi često znala prešutjeti i da je bolesna samo kako ne bi prouzročila nelagodu zajednici i poglavarima da trebaju tražiti zamjenu. Posebno je imala diskretno oko na male potrebe poglavarica, koje su je jako cijenile. Zadovoljna sa svime, nikad se nije tužila ni negodovala… u zajednici prisutna, među sestrama obljubljena.
S. Valerija je za mnogo toga u samostanu, kako bi se reklo, bila i muško i žensko. Povrh obveza vratarice vodila je brigu i o kupnji kruha, reguliranju smeća, kao i o kotlovnici. Kotlovnica je bila posebno naporna i zahtjevna obaveza, ali ona se ni tu nije štedjela. Koliko je samo tona ugljena i dužnih metara drva prešlo preko njenih ruku i leđa, što noseći kroz Ćiril Metodovu, što ubacujući u peć!? Svima nam je još uvijek živo prisutna u sjećanju slika nje u dugoj crnoj kabanici čvrsto stegnutoj oko glave, kojom bi zaštitila odijelo dok bi više puta na dan ugljem i teškim cjepanicama punila peć. Vidjeli bi se tek bijeli zubi na nasmijanom licu crnom od ugljena. Puno je takvih primjera njezine velikodušnosti i požrtvovnosti. Uvijek nasmiješeno lice, raširene ruke da pruže zagrljaj i toplinu dobrodošlice sestrama s izrazom sunce moje; srdačno, odmjereno i s poštovanjem odnosila se prema svima kako prema siromahu, roditeljima i djeci vrtića, slučajnom prolazniku, tako prema svećeniku, biskupu, poglavarima, rodbini sestara. Kod nje je uistinu bilo razvidno da je sve radila za Gospodina i da nije tražila uvažavanja ni priznanja od ljudi.
Toplinu sunca koje grije često i sami ne uočavamo sve dok se na trenutak ne sakrije, tako je i izvanredna toplina dobrodošlice s.Valerije bila razvidno uočljiva u trenutku kada ju je bolest primorala da napusti svoju službu vratarice, te su mnogi ljudi navraćali raspitujući se o sestri, uz izjavu kako im nedostaje njezin osmjeh i uslužnost. A ona je svoj široki osmjeh nastavila u miru nositi prinoseći svoj život Bogu u trpljenju i molitvi, u zajedništvu sa sestrama, sve dok nije dogorila za svoga Isusa. Hod prema kući Očevoj, korak po korak, postao je ubrzan suobličenjem svom raspetom Gospodinu kroz bolest, nemoć i na kraju nepokretnost.
Blago tebi s. Valerija: dobar si boj bila, trku završila, i do zadnjeg daha svog života ljubav, dobrotu, osmjeh i vedrinu si sačuvala. Sretni smo draga s. Valerija da ti je Gospodin udijelio milost da si u svojoj bolesti i do zadnjeg daha bila okružena ljubavlju, pažnjom i brigom sestara koje su te zaista voljele. Za tebe i s tobom su molile sve dok nisi, na posljednjem otajstvu krunice Milosrdnom Isusu, zatvorila svoje oči za ovaj svijet i preselila se k našem Ocu u nebo, 23. srpnja 2024. godine u 83-ećoj godini života i 59-toj godini redovništva. Ostavila si nam u baštinu potvrdu najsigurnijeg puta: razumjela si evanđeosku veličinu malih stvari svakodnevnice, i u tome si bila velika. Hvala ti u ime svake sestre. Sretne smo da si bila dio naših života i naše Redovničke obitelji Službenica Milosrđa. Vjerujemo da su se sada uloge zamijenile i da je sam Gospodin, zajedno sa našom Sv. Majkom čiji si uzor vjerno oponašala, tebi otvorio vrata raja. Neka ti On milostivo oprosti ako je još nečeg zemaljskog na tvojoj duši ostalo i neka ti u daru samoga sebe uzvrati za vjerno služenje Njemu u braći i sestrama.
Počivala u miru Božjem!
Iz oproštajnog govora provincijalne poglavarice m. Mariangele Galić