Napustila nas je s. Paulina, Danica, Semenčić    

Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života. (Otk, 2,10) 

Sestra Paolina, Danica Semenčić rođena je 21. srpnja 1933. godine u Novalji na Pagu u brojnoj obitelji Antona i Marije kao šesto od dvanaestero djece. Zarana, još u djetinjstvu osjetila je svu surovost i težinu života zbog rata i sustava koji je ugrožavao obitelj. Više puta je s. Paulina prepričavala kako su roditelji sa brojnom djecom iz Novalje danima pješačili preko Velebita, jer nisu imali novac za platiti put, da bi se na jedno vrijeme preselili živjeti u Zagreb, gdje je otac radio.

U Zagrebu je završila Osnovnu školu, a na drugoj postaji njihove izbjegličke sudbine, u Malom Lošinju gdje je kao obitelj privremeno doselila 1952. godine, u državnoj školi završila je krojačko – šivački tečaj.

Upravo u Malom Lošinju je upoznala sestre, te osjetila priliku za ostvarenje svog mladenačkog  duhovnog sna.

Prilikom preporuke za ulazak u Samostan, dok o čestitoj i pobožnoj obitelji Semenčić župnik iznosi samo riječi hvale, za s. Paulinu između ostalog piše: „ Čedna, mirna i radišna, tako da je desna ruka svojoj majci. Naročita je njezina pobožnost. Ne samo da je dolazila redovito na sve pobobožnosti u crkvi, nego i svakog dana ne samo na svetu Misu nego i dnevnu svetu Pričest. U crkvi je kroz dan redovito obavljala pohod Presvetom Oltarskom Sakramentu….“

U Samostan je ušla 05. studenog 1954. godine u Split. Nakon početne redovničke formacije u Dubrovniku je položila prve zavjete uzevši ime s. Paulina od Presvetih srdaca Isusa i Marije, a vječne zavjete u Splitu 03. rujna 1963. godine.

Svoj radni redovnički vijek proživjela je u zajednicama u Dubrovniku, Žrnovnici i Splitu. Poglavari su brzo uočili njezine prirodne nadarenosti, pobožnost i velikodušnost, pa je veliki dio svog života provela uz mlade u formaciji kojima je bila uzor i učiteljica u praktičnom življenju i u poučavanju oko kućanskih vještina: kuhanja, krojenja, šivanja…

Dok je svaka sestra imala svoje ime kojim smo je oslovljavali, kad bi se nekoga zvalo ili spomenulo časna, svi smo znali da je riječ o s. Paulini. Za svih je bila Časna. Tako smo je s poštovanjem zvali.

Idite Josipu! Idi kod časne; odnesi časnoj da ti ona to popravi, sašije, pokrati, produži, zakrpa, nacrta, pokaže kako ćeš skuhati… i moglo bi se nabrajati.

Kad bi tko otvorio vrata njezine radione, kako smo je zvali, podigla bi glavu, ispustila iz ruke ono što je tada radila da usluži trenutno pridošlu sestru u potrebi, bez obzira jeli trebala neku sitnicu ili važnu stvar, blago bi se osmjehnula onim širokim osmjehom i kao da nema ništa raditi upitala bi: šta Vam treba? I tako je to bilo iz dana u dan, iz godine u godinu… Teško je nabrojiti što je sve radila: u vremenima kada se materijalno oskudjevalo i za najosnovnije,  uz gore navedeno, bila je i kućni majstor, postolar, električar, vodoinstalater, kućna frizerka,… Iako službeno nikada nije bila bolničarka, imala je posebno oko za one slabijeg zdravlja i često bi im nešto posebno spremila.

Organizirala je tečajeve krojenja i šivanja za djevojke iz Poljičke republike. Mnoge su kod nje dolazile na poduku o vještinama kuhanja i vođenja obitelji. Često i danas, u susretu sa sestrama, mnoge od tih pitaju za nju i živo se sjećaju primljenih blagodati.

Gospodin ju je obdario i umjetničkim darom  pa je tako slikala, popravljala i obnavljala slike i kipove po samostanu i u raznim župama. Bila je vješta i u ručnim radovima koje je podučavala mlade sestre kao i djevojke.

Malo je obitelji u okolici Žrnovnici, gdje je dugo živjela, a da nisu imali kakvu radinost s. Pauline u svojoj kući: sliku koju je po narudžbi oslikala ili komadić ruha koji je šivala ili popravljala.

Slikala je najviše noću jer po danu ne bi došlo na red zbog mnogih drugih potreba.

Izrada jaslica, pripremanje Božjeg groba ili kićenje crkve za velike svečanosti i svetkovine, ne samo da su bili nezamislivi bez Časne, nego je u tome postavila visoke standarde.

Umjetnički dar, uz gore navedeno, posebno je koristila u prigodnim pripremanjen predstava, uvježbavanjem sestara kao i pripremi kostima za obilježavanje blagdana, obljetnica ili samih sestrinskih rekreacija.

Sve to bilo bi bezvrijedno da iz njezinog života nije zrcalila ljubav prema Gospodinu, s kojim je imala tako poseban prijateljski i djetinji odnos. Srce Isusovo i Srce Marijino, koje je mnogo puta oslikala, za s. Paulinu su bili posebno utočište. Rado je molila i bila jako načitana.

Izgarala je molitvama i žrtvama za nova duhovna zvanja, a posebnu ljubav imala je za svećenike za koje je uvijek molila i rado izlazila u susret u potrebama. Slike mladomisnika svake godine stajale su izložene na njenoj oglasnoj ploči i za njih je posebno molila.

Sredinom 2019. godine smještena je u Kaštel Sućurac na odjel za bolesne sestre.  Svoje zadnje godine bolesti, od kada je postala nemoćna i nepokretna, živjela je jednako strpljivo i smirena, ne žaleći se na ništa. Iako u poslijednje  vremena nije mogla niti govoriti, kada bi se ušlo u njezinu sobu čulo se kako šapuće molitve.

Tiho se ugasila uoči svetkovine Navještenja, 24. ožujka 2021. godine u 15,00 sati u Kaštel Sućurcu i preselila se u vječnu domovinu u 88-moj godini života i u 64-oj godini redovništva.

Vjerujemo da je tako lagana i očišćena, oslobođena svih dugova došla pred lice Svevišnjega gdje će svu vječnost uživati Prisutnost onoga u koga je vjerovala i čije je lice ovdje na zemlji toliko puta pokušala slikanjem dokučiti.

Draga s. Paulina, hvala ti što si bila Ljubav svima koji smo te poznavali i koji smo s tobom živjeli. Ostaješ nam u sjećanju kao „predana Ljubavi“, kako je govorila Sveta Majka; profinjena, vedra i tiha: moliteljica i pčelica.

Gospodin sam Bio Ti nagrada za sve.

 

Sahranjena je na gradskom groblju Lovrinac u Splitu 27. ožujka 2021. U 14.00 sati. Sveta Misa slavljena je prije sahrane u 13,15 sati na Lovrincu.

Počivala u miru Božjem!