”Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima”
Iznenada, skoro nečujno i tiho napustila nas je 08. kolovoza 2022 godine u 23,11 h u osamdeset i drugoj godini života i u šezdeset i drugoj godini redovništva naša sestra Alojzija Majić.
Sahranjena je na gradskom groblju Boninovo u Dubrovniku 10. kolovoza 2022. u 16,00 h.
Provincijalna poglavarica sestra Mariangela Majić osvrnula se na neke crtice iz života naše sestra Alojzije.
Drage sestre, poštovana i draga rodbino,
u ovo vruće ljetno popodne okupio nas je odlazak na vječno prebivalište naše drage s. Alojzije.
Za nju bi se moglo reći istinitim ono što se često kaže u narodu: kakav život takva i smrt. Iznenada, skoro nečujno i tiho napustila nas je 08. kolovoza 2022 godine u 23,11 h u osamdeset i drugoj godini života i u šezdeset i drugoj godini redovništva.
S. Alojzija , Lenka Majić, kći Ante i Anđe, rođena je u Drinovcima 21. veljače 1941 godine. Kao šesnaestogodišnjakinja osjeća Božji poziv na redovnički život i traži načina kako to ostvariti. Posredstvom Providnosti preko svećenika prijavljuje se kod sestara na Pilama gdje ulazi u Samostan Službenica Milosrđa 05. studenog 1957. godine.
Nakon početne formacije postulature i novicijata, prve redovničke zavjete polaže u Splitu 1961. godine gdje dobiva redovničko ime s. Alojzija od Bezgrešne Djevice.
Vječne zavjete polaže 1967 godine, također u Splitu.
Nakon prvih zavjeta služila je četiri godine u Kaštel Sućurcu u kućanskim poslovima, odakle je 1965 godine bila premještena u Vrbovec.
Težak je bio život na toj novoj postaji: danonoćna briga oko socijalno ugrožene djece, vođenje domaćinstva i velikog poljoprivrednog i stočarskog imanja, briga o crkvenom prostoru i ruhu, sve to uz zajednički suživot u župnoj kući. Znala je ponekad pripovijedati, kako bi ona, kao i ostale sestre, znala često kradimice otići u šufit i naplakati se, a onda nasmijana i ohrabrena vedro nastaviti svoje dužnosti da nitko ne bi ništa primijetio; i tako skoro punih dvadeset godina. Jedino Ljubav nosi breme bez napora i sve gorko zaslađuje i čini ugodnim. Po malim svakodnevnim djelima žrtve i raspoloživosti prema svima, gledala je s. Alojzija u vječnost i od svakog dana (bilo to u domaćinstvu, štali, njivi, crkvi, djeci,… ) gradila je jednu po jednu stepenicu uspinjanja k Bogu.
U proljeće 1984 godine bila je premještena u Kaštel Novi za kraću ispomoć, a nakon toga, krajem godine, poslana je za kuharicu u zajednicu Pile, gdje je s velikom ljubavlju služila sestrama do zadnjeg dana svoga života.
Njezino je zdravlje osjećalo posljedice. U zadnjih nekoliko godina zdravstveno stanje se pogoršalo, ali, iako svjesna dijagnoze, vedro je prihvaćala okolnosti iz ruku Božjih prikazujući sve za spasenje duša i za nova zvanja, nastavljajući služiti sestrama do zadnjeg časa. U jednostavnom i poniznom srcu rađala se izvanredna snaga koja je trajno bila na raspolaganju drugima.
Iz svjedočenja sestara s kojima je s. Alojzija živjela od prvih redovničkih dana pa do danas, doznajemo samo ono najljepše.
Ugasila se svjetiljka jedne ljubavi ovozemnog boravka da bi zauvijek uz Bezgrešnu Djevicu zasjala u vječnom prebivalištu.
Draga s. Alojzija,
hvala dragom Bogu za tvoj život i za sve čime nas je On po Tebi obogatilo i oplemenio.
Hvala Tebi u ime svih sestara za tvoj vedri osmjeh, hvala što si uvijek bila raspoložena i raspoloživa za potrebe svih, samozatajna i pozitivna, žena vjere i molitve; takvu ćemo te pamtiti. Uvijek na raspolaganju, uvijek pažljiva, ljubazna i puna topline, uvijek spremna pomoći; prilagođavala si se svima dajući najbolje od sebe. Nikad se nisi štedjela. Hvala Ti što su sestre bile vrijedne tvoje dobrote, a one najslabije na poseban način.
Hvala Ti što si od svete Majke savršeno naučila lekciju da ne postoje niži i viši poslovi nego veća i manja ljubav kojom ih obavljamo; što si u djelo sprovodila da je u svakom čovjeku Krist kojeg služiš.
Hvala ti za primjer skrovitog i samozatajnog života kojeg često ni same pod utjecajem ove kulture vidljivosti nismo više kadre vrednovati! Hvala Ti što si spadala u one sestre koje je bilo lako voljeti. Upravo su Te te prednosti činile jednostavnom i skromnom.
U ime svih sestara kao i u osobno ime pitam oproštenje, ako je što duga ostalo, a Gospodina Milosrđa ćemo moliti da izbriše sve ono zemaljsko što je možda ostalo, i da Te primi među izabranike svoje.
Osjećamo da je zajednica od danas siromašnija za dobri duh jedne djelotvorne ljubavi.
Neka Ti Svevišnji bude nagrada za sve!
Počivala u miru Božjem.