Sestra Ignacija, Ljubica Pejić rođena je 22. kolovoza 1933. godine u obitelji Cvitana i Jurke u Sovićima u Hercegovini.
U Samostan u Dubrovnik ušla je 16. lipnja 1947. godine.
Nakon razdoblja početne formacije, aspirandata, postulature i novicijata u Dubrovniku, prve zavjete položila je 11. siječnja 1954. u Dubrovniku, a vječne, 25. listopada 1960. godine u Splitu.
Kroz svoj dugi redovnički i životni vijek obišla je gotovo sve zajednice u Provinciji, a u nekima je djelovala i dva puta: Dubrovnik Pile, Zagreb, Brač, Split, Kaštel Novi, Kaštel Sućurac, Susak, Kono, Nerezine. Prvi dio svoga redovničkog života, uz ostale kućanske poslove služila je najviše u kuhinji i u dvorenju starijih i bolesnih, dok je od 1977. pa sve do 2004. godine, punih 27 godina u različitim zajednicama obnašala službu kućne poglavarice.
Svoje posljednje godine života, nakon zatvaranje zajednice u Nerezinama, od 2004. godine provela je u zajednici Pile gdje je uz pripomoć u kućanskim poslovima, posebno u kuhinji, puno vremena posvećivala molitvi. Osim, neizostavno, u vrijeme kada se zajednica sakupljala na molitvu, vrlo često je vrijeme provodila u Kapeli. U laganom polumraku s krunicom u ruci ili u hodu od postaje do postaje moleći Križni put, bili su najčešći prizori u kojima se s. Ignaciju moglo vidjeti kada bi netko ušao u Kapelu.
Uz to, ono po čemu ćemo još pamtiti s. Ignaciju svakako je to da je rado pratila sva crkvena i društvena zbivanja u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Praćenje vijesti, političkih emisija kao i čitanje tjednog katoličkog tiska bili su neizostavni svakodnevni ritual s. Ignacije.
Sestre koje je poznaju iz mladih dana i iz školskih klupa svjedoče kako je već kao dijete odavala veliku bistrinu uma i odskakala po shvaćanju od svojih vršnjaka. Iako su ratne neprilike ometale normalno školovanje, njezine svjedodžbe bile su ispunjene izvrsnim ocjenama.
Trebalo je mnogo hrabrosti, u poratno vrijeme, za svjedočiti vjeru, a kamoli posvetiti svoj život Bogu u redovništvu i obući redovničko odijelo u vrijeme kada su komunisti drsko progonili i u zatvor slali mnoge. Ipak, ona se nije bojala. Kada su je jednom nakon oblačenja redovničkog odijela upitali jeli se boji u odijelu hodati, odgovorila je: „Ti si Petar – stijena, ni vrata paklena neće je nadvladati“.
Vjera, molitva i sabranost bile su jake odlike naše sr. Ignacije sve do posljednjeg trenutka njezinog života, i na to je često poticala i druge sestre.
Iako u lijepoj i visokoj dobi, možemo reći bez ijednog dana u bolesničkom krevetu, iznenada se preselila Gospodinu 04. svibnja 2021. godine u 06, 30 sati u 88-oj godini života i u 68-oj godini redovništva.
Draga s. Ignacija, dok te ispraćamo na vječni počinak, želim te u ime svake sestre zapitati za oproštenje ako je sa strane bilo koje od nas prema tebi ostao kakav dug ljubavi, ali i zahvaliti na tvome nesebičnom služenju Gospodinu u našoj redovničkoj obitelji.
Neka Ti Gospodin na sudu bude milostiv, neka ti oprosti sve ljudske slabosti i nesavršenosti i nagradi te Svojom vječnom prisutnošću.
Rodbini s. Ignacije i njihovim obiteljima, u ime svih sestara izražavam iskrenu sućut.
Počivala u Miru Božjem!
Sestra Ignacija je sahranjena na gradskom groblju Boninovo, u srijedu 05. svibnja 2021. godine u 13,00 sati.
Sveta Misa zadušnica slavila se nakon sahrane u Samostanskoj kapeli na Pilama.