Patnja i smiješak malog Enrika

Dječak Enrik je rođen prije 5 godina u jednom selu u brdima blizu Kirembe. Živio je djetinjstvo kao i svi njegovi vršnjaci u selu. Uglavnom bio je zdrav sve dok mu se na nozi nije pojavila neka sitna mrlja. Roditelji, umjesto da ga odvedu liječniku, potraže nekog čovjeka koji liječi „prirodnom“ medicinom. Navodni “prirodni liječnik“ dao je dječaku neko „ljekovito“ piće koje je upropastilo njegovo tijelo. Njegove noge i ruke je zahvatila gangrena (raspadanje tkiva u organizmu), a kad je došao u našu bolnicu bilo je već kasno za obje noge i jednu ruku. Slično se događa i s ostalim pacijentima, koji dođu prekasno u bolnicu. Liječnici u bolnici su sve poduzeli kako bi pomogli dječaku, ali na žalost nisu mu mogli spasiti noge i jednu ruku, te su ih morali odrezati. Na preostaloj ruci nedostaje nekoliko prstiju.

S malim Enrikom u bolnici je ostao njegov otac  (jer ovdje svaki bolesnik treba imati nekoga od rodbine ili prijatelja koji mu pomaže u njezi). U svojoj patnji, Enrik nije izgubio smješak na licu. Vrlo brzo zadobio je simpatije svih nas. U prisutnosti naših sestara, medicinsko osoblje oslovljava Enrika kao „onaj vaš dječak“. I mi ga doživljavamo kao člana naše obitelji. Toliko je bistar i inteligentan da razgovara s nama kao odrasla osoba. Ne tuži se, iako nije lako prihvatiti takvu situaciju. Ne može se vatiti svojoj obitelji, jer  se treba kretati pomoću invalidskih kolica, a u svom selu nema uvjeta za takvo kretanje. Za sada je u bolnici već nekoliko mjeseci, a u međuvremenu mi mu tražimo smještaj u nekoj od ustanova u Burundiju, gdje može imati mogućnost školovanja, potrebne proteze itd.

U Burundiju je patnja i smrt svkidašnja hrana stanovništva. Stanovnici su strpljivi u svojoj patnji. Kod posjete bolesnicima ostanem zadivljena njihovim velikim strpljenjem. Zadovoljni su sa  malo stvari. U bolnici su strpljivi, a u liturgiji disciplinirani. Toliko djece u crkvi a skoro se nitko ne čuje.

Dok vam ovo pišem Burundi opet krvari. Kao da ljudska zloća želi potamniti ono dobro što ga misionari čine, zajedno sa  plemenitošću i jednostavnošću burundskijskog naroda . Zahvaljujući Božjoj snazi i vašim molitvama mi se držimo i nastavljamo svjedočiti Božju ljubav prema čovjeku.

U rukama imam knjigu Stjepana Lice „Zagrli život“ pa ću vam citirati kratki odlomak koji me se posebno taknuo:

“Pridodajte svoj „da“ svakom plemenitom snu, osobito onom koji vam se čini odviše smionim za neznatnost ljudsku. Svojim „da“ nadjačajte uzdrhtalost svoju.“

Evo, još bi samo zahvalila svima koji molite, mislite i pomažete nas i naše prijatelje ovdje u Kirembi. Svako vaše odricanje neka Gospodin blagoslovi i nagradi onako kako On zna!

Imam vas svih u srcu i molitvi koju prikazujem Gospodinu iz dana u dan.

Iskreni i topli pozdrav svima od vaše misionarke s.Agnezije Janje Bilić iz Burundija!