Isus poučava. Vlada tišina. Velika pažnja na Riječ koja govori, na Njega. Dive se! Dotiču istinu. Istu tu tišinu, usredotočenost na Isusa prekidaju farizeji i pismoznanci dovodeći neku ženu zatečenu u preljubu. Isus šuti. Žena šuti. Pismoznanci i farizeji „buće“ smatrajući se pravednim vršiteljima i poznavateljima Zakona. Vođeni gorčinom, tužitelji braće svoje, kamena srca s kamenom u ruci pozivaju se na Zakon. Koja mučna situacija! Isus prekinut u nauku, narod u slušanju, žena u preljubu, oni onesposobljeni za ljubav. Muk, a u njima bijes! A Isus, kao da ne želi prekinuti prethodnu šutnju, sagnu se tiho i poče pisati. S obzirom da oni ne čuju riječ Njegova nauka, kao da pokušava osvojiti njihovo srce pisanjem. Piše li ovoga puta Isus možda Zapovijed ljubavi? Dvije najveće zapovijedi Zakona.
Čujem tišinu i zvuk dodira tla dok Isus po njemu zapisuje prvu zapovijed. Čini se kao da se tlo buni, odzvanja njegova prašina, prkosi. Slušaj Izraele, Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje.(Mk 12, 29-30) Čini se kao da Isusov dodir pokušava vratiti tom istom tlu život, podignuti prašinu i zaborav njegova srca i podsjetiti na najveći Zakon. No, okamenjenost i prašina srca ne dopuštaju jasnoću Zakona, već potiču na još veći gnjev. Isus usta, očitova se kao Riječ koja je tijelom postala, pokuša na drugi način, rekavši: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen! Ponovno se sagnu i zapisa drugu zapovijed: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mk 12,31) Isus svih želi približiti najvećim zapovijedima Zakona, svih osposobiti za ljubav. No, oni koji osudiše i htjedoše ubiti, vratiše kamen na svoje srce, osudivši sami sebe ostadoše zapečaćeni u grobu vlastite pravednosti. Okrenuvši leđa utjelovljenom Zakonu, Isusu, onesposobiše se za Istinu, za Ljubav.
U srcu zbivanja ostadoše sami: Onaj koji ljubi i ona koja je ljubljena, zakonom ljubavi spašena. Tražeći i čeznući za ljubavlju, nađe se izgubljena. Kušala je: prazninu puta kojim je hodila, težinu osude, nezaštićenost i samoću pred tvrdokornim srcima koja bole više od bilo kojeg bačenog kamena. Bila je poput prašnjava tla kojim svi gaze. Ali, nije ostavljena. Prašina njezina bića bijaše dotaknuta prstom Ljubljenog koji joj vraća život. U krajnjoj ostavljenosti dopušta Gospodinu da na prašinu i tlo njezina srca upisuje zapovijed ljubavi. Kojeg li iskustva! Umjesto udarca kamenom, biva dotaknuta ljubavlju koja ne dopušta okamenjenost srca i prekrivenost prašinom vlastite grešnosti, već ju čini novim bićem, onom koja više ne griješi, onom koja ljubi.
Toliko puta se nađemo u sličnim situacijama: kao oni koji sude, kao oni koji su osuđeni bilo od strane drugih ili od samih sebe. Često okovani ljudskim zakonitostima pravednosti, a udaljeni od Zakona ljubavi, nalazimo se u opasnosti živjeti darovani nam život sa stisnutim zubima, s kamenom stisnutim u šakama, srcem zatvorenim za drugoga. O, kad bismo se u tim trenucima znali vratiti u sredinu i naći pred Onim koji ljubi. Naći se pred Onim koji svojom ljubavlju dotiče. O kad bismo svjesni prašine i zemljanosti vlastite prolaznosti i grešnosti znali zavapiti: Gospodine, dotakni moju zemljanost svojom ljubavlju! Otvarajući se tako Riječi, iz stisnutosti zubi oslobodila bi se zahvalnost, ispustila kamenja i ispružila ruka, otvorili bismo se zagrljaju oprosta nošeni iskustvom oproštenosti. Bili bismo svjedoci i nositelji Riječi upisane u naša srca. Bili bismo oni koji ljube. Oni koji, unatoč vlastitoj zemljanosti, odsijevaju Zakonom ljubavi.