Naša Madre Pija je usnula u Gospodinu 11. listopada u 86-oj godini života i u 61-oj godini redovništva. Sahranjena je na gradskom groblju Lovrinac, 13. listopada u 15,30.
Donosimo dio govora Provincijalne poglavarice sa posljednjeg ispraćaja Madre Pije.
Poštovana rodbino, draga braćo i sestre,
Okupili smo se u duhu vjere da odamo poštovanje i zahvalnost za život naše sestre Pije, i da se od nje oprostimo.
Sestra Pija – Pava Janković rođena je u Hrvacama 09. 07. 1929. godine kao drugo, od sedmero djece u obitelji Petra i Jele rođene Stipanac.
U Samostan Službenica Milosrđa ulazi u Splitu (29. studenog) 1948 godine. Novicijat je obavila 1953. godine nakon čega je prve zavjete položila (11. srpnja) 1954. godine u Dubrovniku kada je dobila redovničko ime s. Pija. Vječne zavjete je položila u Splitu (26. siječnja) 1960. godine.
Gospodin je zarano sa križem ušao u pobožnu obitelj Janković. Nakon prerane majčine smrti, otac je morao brižno preuzeti ulogu i majčinske skrbi nad obitelji. Ipak, kao da to nije bilo dovoljno, nedugo zatim, umire i otac kada je najstariji sin imao tek 14 godina. Znala je o tome više puta diskretno pripovijedati M. Pija. Već tada je preuzela dio majčinih obaveza i brige za djecu. Očito, Gospodin bira malene i neznatne da se po njima proslavi: iz obitelji je izabrao 3 duhovna zvanja (jednog fratra i dvije sestre). Izgleda da je Gospodin već tada i Pavu, poput Utemeljiteljice, kroz patnju, spremao za služenje i trajnu brigu o drugima.
Stric fratar, kako bi pomogao obitelji, pozvao je Pavu da kod njega pomogne voditi domaćinstvo u Vrlici. U ozračju samostanskog života, u njoj se rodilo duhovno zvanje. U Samostan u Split ulazi, za tadašnje vrijeme, već kao zrela djevojka, sa 19 godina.
Skoro cijeli redovnički život je obavljala odgovorne službe.
Odmah nakon početne formacije, uz službu vratarice u Splitu bile su joj povjerene djevojke – gojenice koje su pohađale srednju školu. Očito je opravdala povjerenje u odgoju mladih, pa joj poglavari povjeravaju odgoj kandidatica u Žrnovnici. Bila su to teška vremena, bogata siromaštvom i neimaštinom u kojima se s. Pija, hrabra žena vjere, očito pripremljena od djetinjstva, vješto i hrabro snalazila. Vjerovala je u Providnost koja je uvijek bila na djelu. Mnogi događaji su o tome svjedočili.
Kako je sustav komunizma smanjio mogućnost djelovanja sestara u Hrvatskoj, Provincija 1970. godine otvara kuću u Frajungu u Njemačkoj. I sama mlada, bez poznavanja jezika i sa grupom najmlađih, tek zavjetovanih sestara, preuzima ulogu poglavarice i voditeljice staračkog doma. Božja je to ludost u kojoj samo opstaju ljudi s povjerenjem u Providnost, kakva je bila M. Pija.
Po povratku iz Njemačke, 1978 godine, bila joj je povjerena služba kućne poglavarice u Splitu, a četiri godine kasnije, imenovana je za Provincijalnu poglavaricu. Službu provincijalne poglavarice obavljala je 12 godina.
Živjela je i radila u vremenu koje nije bilo naklono ni Crkvi ni onome što je Božje. Često je bilo u pitanju i ono najosnovnije za život. No, M. Pija svojom prirodnom snalažljivošću i ljubavlju prema sestrama sve je činila da sestre ne oskudijevaju. U svome srcu nosila je izuzetnu, neiscrpnu snagu. Vjerovala u Providnost… pa i onda kada je slala sestre u Misije, otvarala kuću u Ekvadoru, tražila povrat imovine i gradila vrtić i Samaritanac,… kao i mnogo drugoga.
Po završetku službe Provincijalne poglavarice, 1995. godine imenovana je kućnom poglavaricom u kući duhovnosti na Kamenu.
U Split se vratila 2000-te godine, gdje je, dok god je to mogla, uz male kućanske poslove, posebno radila goblene. Često bi znala ponavljati: neka svaki ubod igle bude za sestre koje rade i za obraćenje grešnika. Sve zadnje dane provela je kako bi mnogi poželjeli: u klanjanju pred Presvetim. Do zadnjih dana, zajednica joj je uvijek bila radost; posebno rekreacija.
Ipak, ono po čemu ćemo zasigurno pamtiti M. Piju, je molitva i skroman život. Satima je, uvijek klečeći, do posljednjih dana, postala je živa ikona pred Presvetim. Molila je za svih. Ne bi išla ni odmarati popodne nego je svaki dan od 2-3 sata molila klečeći svoju uru za zajednicu, a onda bi nastavljala sa svakodnevnim klanjanjem.
Sestre koje se brinu o starijim i bolesnim sestrama svjedoče kako je uvijek bila strpljiva i zahvalna; nikada se nije tužila na ništa niti na nikoga; prihvaćala je sve što bi joj se reklo i predložilo…
Usnula u Gospodinu 11. listopada u 86-oj godini života i u 61-oj godini redovništva. Sahranjena je na gradskom groblju Lovrinac, 13. listopada u 15,30.
Draga M. Pija,
tvojom smrću zatvara se knjiga tvog ovozemaljskog života, a otvara knjiga vječnog života. U njoj ćeš naći sve ono što si u svom životu učinila.
Od svih nas, hvala ti za sve dobro koje si učinila za svoju Provinciju i Crkvu. Neka ti Gospodin, kojemu si uvijek vjerovala, bude nagrada za sve.
Počivala u miru Božjem!