Ako…
Koliku moć u mojem životu ima ova mala riječ: ako. Njome se najčešće koristim kad želim definirati nekakav izazov, uvjet ili uzajamnost: „Ako ti meni, ja ću tebi…“
Danas je u Evanđelju susrećem tri puta. Dva puta kao izazov: Ako si Sin Božji… i jednom kao uvjet: Ako mi se pokloniš….
Đavao, dok kuša Isusa, igra na dvije karte. Jedna je ona uvjetna prema kojoj je potrebno učiniti samo jednu stvar – pokloniti se njemu – i dobivam zauzvrat moć, vlast, slavu… sve ono za čime se tako često moja ljudskost povede. Golica maštu, podupire ego, maše ispred očiju s ona dva novčića radi koja sam se tako lako spremna prodati.
Ali to i nije najvažnija kušnja evanđeoskog teksta. Jer, kako bi u toj kušnji pobijedio, đavao mora najprije poljuljati temelje. Zato je i stavlja u sredinu, između ona druga dva „ako“: Ako si Sin Božji… Ono što me jedino može sačuvati od pada pred kušnjom nije ništa drugo doli sinovski odnos s Bogom, svijest da sam ljubljeno dijete Božje. Sotona to dobro zna. I prvotni mu je cilj – uvjeriti me da nemam Oca, da sam siroče, stavlja na kušnju moje povjerenje da me Otac ljubi.
Ali gledajući Isusov primjer, spoznajem da nije potrebno kamen pretvarati u kruh da bih znala da je Otac uz mene. Nije potrebna sigurnost da mi se nikada ništa loše neće dogoditi kako bih znala da me Otac čuva kao zjenicu oka. Moja svijest da sam dijete Božje počiva na nečem daleko sigurnijem: na Njegovom obećanju, na Njegovoj Riječi koju je izrekao nad Isusom, koju izriče i nada mnom, nad svakim od nas: Ti si sin moj ljubljeni… ti si kći moja ljubljena…
I dok Te danas, Gospodine, molim da mi udijeliš snage da se mogu oduprijeti napastima, Ti mi pokazuješ put, daješ mi snagu istine koja jedina može prozreti i oduprijeti se lažima napasnika. U toj istini više nema straha, pred njom čar i sjaj ovoga svijeta blijede, u toj istini više nema mjesta za „ako“. Mogu reći s Isusom: Oče, u ruke tvoje… jer znam da imam Oca.