Doista uskrsnu Gospodin! Aleluja!
Nakon Isusove smrti i ukopa među njegovim apostolima i učenicima nastao je prividni mir. Obuzeo ih je strah, razum je u mraku, srce razočarano, budućnost neizvjesna. Među njima prevladava tužno iščekivanje nejasnoga i nepoznatoga. Malo su govorili, svatko je u svom srcu razmišljao o Isusovim riječima, djelima, pogledima i susretima. Dug je bio onaj subotnji dan.
Čim Zakon dopušta, u najljepšem trenutku nastajanja novoga dana, prvoga u tjednu, tri Marije brižno hitaju prema grobu. Učinit će ono što nisu mogle prije ukopa svoga Učitelja i Spasitelja. I gle čuda: kamen je s groba dignut, nema svetoga Tijela. Zbunjenost postaje još veća. Tko ga je uzeo? Gdje ga je ostavio?
Marija trči k apostolima. Sa zorom uskrsnog jutra nastaje velika pokretljivost: depresivni mir što je nastao iz razočaranja pretvorio se u pokret traženja, proučavanja, aktivnog gledanja. Nebeska iskra svjetla razbija mrak razuma, bude se sjećanja na Isusove riječi. On je rekao da će biti predan, mučen, ubijen, ali da će i uskrsnuti, no oni to tada nisu ozbiljno shvatili. Ulaskom u sveti grob srce se otvara vjeri. Učenik koga je Isus ljubio, koji je slušao otkucaje Učiteljevog srca na posljednjoj večeri, vidje prazan grob i povjerova da srce Gospodinovo i dalje kuca, živi i ljubi.
Neka nam Svemogući, Pobjednik smrti i Gospodar života, daruje milost da Ga u svakom trenutku doživljeno vjerujemo prisutnoga – Uskrsloga!
Sretan vam Uskrs, dragi današnji Kristovi učenici!
s. Katarina Knežević
